Jump to content

Recommended Posts

SARAJEVO- PARIZ
Nenad Veličković

Tata, ima li svaki grad Ajfelov toranj?
- Nema. Samo Pariz.
- Ima i Sarajevo.
- Gdje?
- Na onom brdu što se vidi kad se vraćamo kući.
- To brdo se zove Grdonj, a ono nije Ajfelov toranj nego televizijski relej.
- Šta je televizijski relej?
- To je antena odakle izlazi program. Kad bi neko sad srušio onaj relej, ne bismo imali sliku na televiziji.
- Ima li Pariz televizijski relej?
- Ima, puno više nego Sarajevo. Mislim da je jedan i na Ajfelovom tornju.
- A šta ima u Sarajevu što nema u Parizu?
- Grdonj.
- Ne zezaj. Fino te pitam.
- Fino ti kažem.
- Nema u Parizu brda?
- Ima, ali se drugačije zove.
- Ima li u Parizu tramvaja?
- Ima. Ima i metro. To je voz koji ide ispod zemlje.
- Zašto u Sarajevu nema metro?
- Zato što naš narod više voli kopati rovove nego podzemnu željeznicu.
- Ima li u Parizu ćevapa?
- Ima negdje, sigurno. Pariz je veliki grad.
- Veći od Sarajeva?
- Sarajevo je malo.
- Nije. Do Ilidže se putuje sat vremena.
- Prvo, Ilidža baš i nije Sarajevo, a drugo, putuje se sat vremena zato jer tramvaj ide sporo, a ne zato što je Ilidža daleko.
- Zašto ti ne voliš Sarajevo?
- Zato što mislim da treba voljeti ljude, a ne zgrade.
- E, sad sam se sjetila čega ima u Sarajevu a nema u Parizu!
- Čega?
- Sarajlija!
- Njih ima u cijelom svijetu.
- Oni nisu Sarajlije.
- Po čemu se to zna, ko jeste a ko nije Sarajlija?
- Sarajlije su oni koji žive u Sarajevu.
- Jesu li i stranci koji žive u Sarajevu Sarajlije?
- Nisu. Oni su stranci.
- A kad bismo mi sad otišli u Pariz, šta bismo bili?
- Izbjeglice.
- Izbjeglice su oni koje neko otjera iz njihove kuće. Nas niko ne tjera.
- Zašto bismo onda otišli?
- Da bolje živimo.
- A zašto sada loše živimo?
- Zato što nemamo gdje da vozimo bicikle i rolere, zato što su ljudi nervozni i bijesni, zato što kad ideš ulicom ili ti padaju ledenice na glavu ili te vozači okupaju do glave, zato što su oko nas minska polja, zato što onaj ko nije bio logističar u ratu ovdje ne vidi budučnost. Zato što svi idu.
- U Pariz?
- Iz Sarajeva.
- Šta je to logističar?
- To je čovjek koji koji se brine da borci u ratu dobiju sve što im ne treba.
- Ne kontam.
- Naprimjer, evo ti zadatak. Ti si logističar, i imaš sto maraka da kupiš čizme za pet boraca. Kožne čizme koštaju dvadeset maraka, a platnene čizme pet maraka. Koje čizme bi ti kupila?
- Sto..., dvadeset..., pet... Znam! Kupila bi pet kožnih čizama po dvadeset maraka, to je sto maraka!
- E zato ti nikad ne bi mogla biti logističar. Pravi logističar kupi deset platnenih čizama za pedeset maraka, i svi ga hvale kako je sposoban, jer je svakom borcu umjesto jednog para čizama dao dva.
- A šta bude sa onih drugih pedeset maraka?
- Ti ne bi mogla biti ni delegat u Skupštini!
- Zašto?
- Zato što oni ne postavljaju takva pitanja.
- Šta radi logističar sa onih pedeset maraka?
- Logističar. Uzme ih sebi.
- Je li on to zaradio?
- Nije, to su zaradili borci sa mokrim nogama.
- Hoće li on njima dati te pare?
- Neće. Kupiće fabriku čizama, a njima će dati posao u svojoj fabrici.
- To nije pravilno.
- Nije. Zato Sarajlije idu u Pariz.

Share this post


Link to post
Share on other sites
DA LI CE ME NEKAD TVOJE RUKE PREPOZNATI

da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima


Zeljko Krznaric
  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites
"there is a loneliness in this world so great
that you can see it in the slow movement of
the hands of a clock.

people so tired
mutilated
either by love or no love.

people just are not good to each other
one on one.

the rich are not good to the rich
the poor are not good to the poor.

we are afraid.

our educational system tells us
that we can all be
big-ass winners.

it hasn't told us
about the gutters
or the suicides.

or the terror of one person
aching in one place
alone

untouched
unspoken to

watering a plant."

Share this post


Link to post
Share on other sites
Lagano umiranje

Lagano umire onaj koji ne putuje,
koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti,
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima.

Lagano umire onaj koji si neće dozvoliti niti jednom u
životu da pobjegne od smislenih savjeta
i zaboravi biti sretan....

Share this post


Link to post
Share on other sites
Guest
[size="3"][color="#000000"][font="Arial"][size="2"]Nemoj krivo da me shvatis
kad cujes ove reci moje,
kad ti kazem da ces morat
da zaboravis ovo srce moje.
[/size][/font]
[/color][font="Arial"][size="2"][color="#000000"]Nemoj nikad pomisliti
da volim drugog,
nemoj misliti da mi je lako
jer ja ostajem sa tugom.

Srce je moje slomljeno
puno tuge i boli
jer tesko je kada neko pati
a iskreno zna da voli.

Ne krivim ni tebe ni sebe
za nasu uketu srecu
jer osim tebe vjeruj
nikog voleti necu[/color][/size][/font][/size]

Share this post


Link to post
Share on other sites
Ni krika više - I.Smolec

Ni krika više
tišina u meni
tišina u tebi
tišina među nama

jedno do drugog

topli je vjetar zamro
i pružamo gole grane
ja na sjever
ti prema oblacima
korijenje nam se ispreplelo
a krošnje se odmiču

u tvojoj golub šutljivi
u mojoj vrana
što umjesto mene pušta krik
srž iz godova isisanu
...

Share this post


Link to post
Share on other sites
Snovitu stvarnost stvaraš

smiješ se slatko

svakog sekunda slamaš

strahove - stoljetne satrape.

Share this post


Link to post
Share on other sites
[color=#333333][b]"Fragments of Olympian Gossip"[/b]


While listening on my cosmic phone
I caught words from the Olympus blown.
A newcomer was shown around;
That much I could guess, aided by sound.
"There's Archimedes with his lever
Still busy on problems as ever.
Says: matter and force are transmutable
And wrong the laws you thought immutable."
"Below, on Earth, they work at full blast
And news are coming in thick and fast.
The latest tells of a cosmic gun.
To be pelted is very poor fun.
We are wary with so much at stake,
Those beggars are a pest—no mistake."
"Too bad, Sir Isaac, they dimmed your renown
And turned your great science upside down.
Now a long haired crank, Einstein by name,
Puts on your high teaching all the blame.
Says: matter and force are transmutable
And wrong the laws you thought immutable."
"I am much too ignorant, my son,
For grasping schemes so finely spun.
My followers are of stronger mind
And I am content to stay behind,
Perhaps I failed, but I did my best,
These masters of mine may do the rest.
Come, Kelvin, I have finished my cup.
When is your friend Tesla coming up."
"Oh, quoth Kelvin, he is always late,
It would be useless to remonstrate."
Then silence—shuffle of soft slippered feet—
I knock and—the bedlam of the street.
Nikola Tesla, Novice[/color]

Share this post


Link to post
Share on other sites
Ostat će sjećanje

Nestajemo,
nadati se
prestajemo.

Gdje smo to stigli?
Da li vrhunac
smo dostigli?

Gdje
krivim putem
smo krenuli?

Gdje to
vrata sreći
smo zalupili???

Ljubav,
prošlost je,
samo sjećanje
ostalo je.

Mnogo vremena
će proći,
odgovori svi
s njim će doći.

Da, oni ce doći!
Ali pomoći nam,
neće moći.

Život i vrijeme
učinit će svoje,
a srca naša
puknut će
na dvoje.
  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites
Kad umru riječi

Kad umru riječi otrovne misli pritisnu čovjeka.
Kad počneš pipkajući tražiti bližnje naočale,
shvatiš da više dobro ne vidiš,
al' vidiš najbolje
pa počnu riječi da gnjiju,
pa počneš sam sebi vonjati,
pa počneš tumarati
i tražiti nešto što svakom lovcu umakne.

A, ko je to ikad
u traganju potpun cilj poljubio i spas našao?
Niko! Nikad! I neće!


Čovjek umire, traganje ostaje
i u tragolov se prokleti koti,
a na kraju nam se naceri
kad u kasnoći shvatimo
da smo već jedni na druge
a sami na sebe ruke digli previše.


Kad umru riječi, sve krene naopako
i otvara se strahovita provalija
gora od svake smrti.

Kad umru riječi, ljudski sat krene unazad.
Kad umru riječi, bolje da nas nije
jer nastaju prokleta djela!!!
  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
[b]Ove noći[/b]

[font="Comic Sans MS"]Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.[/font]


>Pablo Neruda<
  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
The antichrist

in the future on a date God only does know
war shall erupt in heaven and Michael shall throw
satan to the earth, as an angel does cry, 'Woe! '
the devil shall play Christ, he deceiving many

the antichrist will seemingly miracles do
will set up his government to worship him too
the people will believe he is Christ through and through
believers, God wonders, if there be left any?

Share this post


Link to post
Share on other sites
[quote]Danas je Dan Genocida
I stari je zaplakao malo
Na televiziji dženaze ubijenih
I stari se sjeća ratnih vremena

Da bi danas bilo bolje
Oni su poturali svoja pleća
Gazili hladne rijeke
Jeli koru s drveća

Danas je Dan Genocida
I stari se sjeća ratnih dana
Žao mu je što se ni klinci
Više ne igraju rata

Danas je Dan Genocida, stari kaže
Otvorite prozore, uplakan je i čini mu se
Da logorske vatre u daljini gore

Jesi l' normalan Dragane
Zatvaraj prozore, ne radi grijanje![/quote]

Share this post


Link to post
Share on other sites
Sat

Što je život čovjeka spram kucanja sata?
Krhko i lomno savitljiva vlat.
Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata,
u samoći sobe ostavljeno, mudro kuca sat.

Zamire posljednji uzdah na usni od voska.
Sklapaju se ruke, svijeća svjetluca.
A ura kuca, mirno kuca i kuca,
tišina je u sobi kao noć seoska.

Zvone čaše. Gozba. Stolnjaci i vino.
Viču ljudi. Radost. Ure idu.
A sat kuca, govori na zidu

staru pjesmu o protjecanju pijeska
što iz ruke smrti teče, iskri se i ljeska.

-Krleža

Share this post


Link to post
Share on other sites
Rasta smo se jedne ljetnje noći
bez razloga rekla si mi zbogom...
Kada vjerovah srcem i dušom
da ću život djeliti sa tobom

Nisi znala za bol srca mog
jer si sama rastanak željela
al ćeš znati kako mi je
bilo kad te bude duša zaboljela


volio sam a voljen nisam bio
uzalud sam nadao se sreči
iznenada otišla si draga
ali zašto nisi htjela reći

Nisi znala za bol srca mog
jer si sama rastanak željela
ali ćeš znati kako mi je bilo
kad te bude duša zaboljela

Share this post


Link to post
Share on other sites
Ako ikad svladam daljinu `kletu
i šutnju tvoju što u srcu zbori ;
ako konci sudbe ožive marionetu
koju ljubav slijepa za tebe stvori -
mozda tada dođem ti na prag
kao na granicu jave i sna,
jer još me tjera neki vrag
do vrhunca sreće, ili do dna.


Rijeka ljubavi postala bi slap,
iskra strasti bila bi buktinja-
ako je u tebi ima makar kap,
ako bar plamčak u srcu ti tinja.


A ako stvarno više ničeg nema
i sve je davno samo dim što kulja,
prihvatiću sve što žvot sprema
pa nek sam gubitnik i posljednja hulja.


I neću kleti nikakvu sudbinu,
ni kad pokaže svoje pravo lice-
nije kriva krošnja kada ptice `ginu,
ni drumovi za žvot lutalice.

Share this post


Link to post
Share on other sites
[b][size=3]Rastanak

Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.

Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.

Nema rastanka
Nema smrti.

Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.

Jure Kaštelan[/size][/b]

Share this post


Link to post
Share on other sites
[b] [size=5]Cuvaj me duso[/size][/b]


Čuvaj me dušo moja i kada se
sivilo realnosti odbije odsjajem
od mog sna u kome si
jednom zaspao voljen i budan,
čuvaj me u očima tvojim
i tragovima jutra
i tišini …
Samo me čuvaj,
u svakoj brazdi koju ti
novi dan utisne.
Čuvaj me u jednom od
tvojih svetova,
gde se godine mere samo trenutcima,
ne danima a ni satima …
I kada dođe ona noć koja se bešumno spušta
na tvoje trepavice,
ti me čuvaj …
I kada noćna tišina počne da ti govori
više od bezbroj reči,
a naše senke počnu da razgovaraju
samo me čuvaj umotanu u san.
Spusti me na svoje usnule trepavice,
čuvaj me pod njima kad zatvoriš oči.
I ako poželiš da izađeš iz onog sna
zaspavši jednom budan i voljen,
opet me čuvaj, da mi osmeh ne titra
zauvek u uglovima beskraja.

Radmila Stanković

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pitala me kad sam rođen
A ja nisam znao datum kad sam je sreo i zavoleo
Možda je to bilo davno, a možda i ranije

Rekao sam: oprosti što kasnim,
Veruj, uvek dođem na vreme kad znam
Da me niko ne čeka
Tvoj uzdah, to je moja trenutna adresa.

Pitao: kako se na tvom jeziku kaže - volim te?
Odgovorila je - ne plaši me, čovječe!
I nije ništa tražila, ni pesmu da joj napišem!
Samo je rekla:
Hajde da večeramo zajedno,
Hoću da ti ličim na ispunjeno obećanje,
I budem ono što ne umem da kažem!

Ostavila je nekoliko poljubaca na mom obrazu,
I otišla ne znajući da će padati sneg
Jutros joj mećava svira sonatu,
Februar postao beli mag,
Za njom otrčale moje usne,
Da pahulje ne pokriju trag

Beži od mene, ludo jedna,
Nežnost je prelazna,
Kad ne znam sebe, kako ću tebe izlečiti

Nedostajem sebi, kad nema tebe,
"Znaš li samo šta ovo činimo?"
Otkud tebi onakve oči,
I zašto danas čudno sjaje,
"Čuješ li poljubac na rubu donje usne?"

Zar ćeš rutini pustiti da me mrvi,
Uzdahe umem da čitam i krijem,
Ako se ikada otrezniš od mene,
Ni sa kim više
Neću umeti ovako da se napijem

"Pišem a ne znam ni kako mirišeš,
Znaš li kako je lepa noć u mojoj provinciji,
Naslutih samo - umeš da gineš sa stilom,
Kako je tebi sve jednostavno,
A bih sada negde daleko,
Ovde je mnogo hladno i sve svetluca,
Piši mi kako ti tepaju,
Dotakni ponekad moje skoro čedno koleno
I ne daj da se otreznim od tebe nikada"

Moja provincijalka

"On je moje ništa
I ja sam njegovo ništa
Ali mi smo jedno drugom skoro sve
I dok smo pričali pesmama
Ponavljao je:
Kad nemaš nikome, ti piši meni,
Tako ću i ja biti tvoje nešto"

Njen osmeh ložim umesto vatre
Kad hoću noć da mi bude topla
I ljubim je u oko grlom punim vina
I molim da kap na njene usne kane
Da se postidi koliko na nju mirišem
Dok ona sanja, ja umesto nje dišem

"I nijednom nismo bili prosti."

Jednom je pisala da me grli,
A ja ponavljao
Pazi da ti ne ozebu prsti

Provincijalko moja,
Šta bi volela, pitao sam.
Slegla je ramenima i pogledala u nebo.
Pogledao sam i ja.
I tako je ona postala prva zvezda koju sam dohvatio.

"Tvoja provincijalka"

Moja provincijalka...

 

Goran Lazović

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

 

 

Antun Branko Šimić

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

super , a evo jos jedna meni draga

 

 

NA SAGU, BULJEĆI U SEBE

Kakva svečanost
Jedan po jedan svi me napustili
Najteže je bilo zadnjima
Toliko su patili zbog sebe

Zatim me ostavila električna žarulja, raspored
stvari, na kraju sjećanje
Jedan poniženi svijet nadošao je sulud
od slobode
A ja, odviše uzvišen da bih vladao,
Savih se na sagu buljeći u sebe
_________________
a možda su u šumi..

Share this post


Link to post
Share on other sites

Sreli smo se
negdje
između svjetova
u malom prolazu
gdje
sudbine se ukrštaju
u vremenu
kada svemir utihne
da se
šapati duša čuti mogu...

Jovica Letić

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

 

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

 

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

 

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

 

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

 

Vesna Parun

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred
svojim Allahom
velikim i milosnim.
Dervis s tespihom u tekiji

U mejtefu,
u zutoj sufari i bijeloj bradi hodzinoj
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleca,
na uhu crni sapat sejtana,
u srcu prelest saraja dzennetskih
i stravu vatara dzehennemskih,
pred ocima cengel strasnog Azraila
sto dusu vadi iz zila roba bozijeg.

Djevojkom,
s ledenog Sumeca
pod kucom vodu
je grabila djugumom
i preko sokaka,zavrnutih dimija,
rumenim je listovima treptala,
kaldrmom grbavom pod kucom
mokrim je nanulama klepetala,
od muskih ociju bjezala:
cista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u cevrme slivala.
Svilom iz grla,podnoc ga zazivala:
“Kolika je duga zima bila....”

Na pjesmu:mjesecinu,
na dlanove:caske rumene
Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudiine
duvak paucinast,ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te icindije,
djugum i mladost iz ruke
joj ispade i Sumece ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jendjije.
Grlo i koljena britka strepnja presjece.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
ne odmici me u daleku tudjinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi !”

Premrlo krto joj tijelo
u feredzu,
u kabur tijesan,slijep,zagusljiv
stavise.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelim tulbentom
zavise.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kucom i plahim Sumecem
u Sumecu suza,majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesose,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesose
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesose.

Usnom i celom,
tri nove ruke poljubi:
svekru,svekrvi,njemu.
I kako tada sakri pred njim oci,
nikad mu vise u njih ne pogleda:

Nit joj bje softa,nit kadija !

Pred svitanja,
prigusiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluskivala.
Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomoscu srne zalud ga je prodobravala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je,zalud docekivala:
Sljepocnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
vec je istrga kljestima pozude.

Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U cetiri tupa duvara klonulo je othukivala.
“Golemo nesto,golemo sam ti skrivila”-Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.

Na tespih zuti suze cehlibara,
na zute usne:zapis koji sapce,
na dlanove:zuta,Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje miloste,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrcinama:

Te noci,
ja joj se rodih:sin ko san !
Izezeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grcinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...

Skender Kulenovic

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Recently Browsing   0 members

    No registered users viewing this page.



  • Forum Statistics

    • Total Topics
      24,065
    • Total Posts
      378,372
×
×
  • Create New...