Jump to content
Sign in to follow this  
Dacina curica

Ratna poezija i proza

Recommended Posts

Nadam se da ima "musterija" za ovakvu vrstu knjizevnosti. :)

 

Znaci knjizevni zapisi o ratu, poezija, proza, odlomci iz dnevnika i sve sto mislite da pripada ratnoj antologiji...


Jedna kratka za pocetak:

Tin Ujević u Opkoljenom Sarajevu

Moja osmoipogodišnja
Kćer
Jede pile,
Prvo nakon
Godinu i po dana,
I kaže s uzdahom dubokim:
Umrijeću od ljepote.

Marko Vesovic

 

 

OVA PUCNJAVA

Ova pucnjava prosto nam ušla u krv.
Kad je tišina, napet sam ko struna,
Sve mislim: bože, šta li nam sad spremaju?
Bez pucnjave se, ko ni bez kafe izjutra,
Ne možeš rastrijezniti.
A čim se mitraljez glasne,
Ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,
A djeca mi se po kući raskokodaču.
Opet se puca, znači, sve je opet u redu!

A jučer, ja se vratio s posla i pitam:
Je li se pucalo dok mene nije bilo.
Najmlađa šćer mi kaže: “Ih da znaš, tata,
Kako su dvije fino profijukale”.

Marko Vesovic

 

 

Potpis

Nešto se promijenilo između mene i ljudi
otkad sam jednome od njih roditelj.
Pol Klodel


Trčim s kćerkicom kući –
granate su nas, opet, iznenadile na ulici.
Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,
i svaki put iznenade.
Požurujem je ljutitom galamom:
srdžbu s tobdžija srpskih
prenosim na dijete čekano deset godina.

Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo
kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.
Umjesto da je izgrdim,
dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst
tu nježnu bjelinu načne,
a potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ
moj kažiprst je kružnicu opisao
neprobojnu
kao u bajkama

Marko Vesovic

Edited by Dacina curica
  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites
A EVO SAD NEŠTO O SMISLU ŽIVOTA

Najveći gest pažnje, na poklon dobijam paštetu. Malo kasnije, po mizernoj cijeni kupujem dvije pogačice. Budući da se pašteta može razgoditi na dva obroka, to znači ovo: večeraću pola posne pogačice; doručak - cijela pogača sa pola paštete i ručak - pola pogače i pola paštete. Zna li iko na ovom svijetu šta znači kad čovjek ima obezbijeđena tri obroka unaprijed? To je direktan kontakt sa budućnošću, dosluh sa svijetlim vremenima. Besmrtnost.

Rat se tek zahuktava i bojim se da će hrana postati jedini predmet našeg razmišljanja, jedini smisao života i jedini egzistencijalni motiv. Srećom, proces svjesne redukcije predratnih potreba uspješno je završen.Organizam nekako preživi dan sa dva jadna obroka. A uspije li ko slučajno da jede triput, to je u Sarajevu početkom 1993. godine prava perverzija, saturnalija, gozba.

Tek kad malo duže gladuje, čovjek shvati, svim svojim bićem shvati (jedino su vrijedne spoznaje koje osjetimo na sopstvenoj koži) istinitost one Leonardove mudrosti da smo mi, zapravo, obične mašine za proizvodnju izmeta.

Saobraćajne gužve u velikim gradovima, modne revije, svijetleće reklame, ratovi, udvaranja, univerziteti, automobili, aceton, humanitarna pomoć, ekologija, dnevne novine, vojna intervencija, religija, lijepa književnost, Benetton, plastika, masakri, televizija, sve to postoji radi tri obroka i sve to svoj puni smisao dobija tek sljedećeg jutra, za vrijeme kontemplacije na klozetskoj šolji.

Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike
  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
Osuđeni na krivicu

Najlakše je živjeti na Sokocu, pucati po gradu i ubijati ljude. Tu nema nikakvih dilema. Samo pitanje: jesu li koordinate dobro postavljene? Dole, u Sarajevu, dileme su neizdržive. Šta god da ljudi urade, suočavaju se sa pitanjima bez odgovora. Uvijek će čovjek nekog povrijediti. Do bola treba biti obazriv. Previše je rana stiglo odozgo, povrijedimo li sad još i mi nekog, to je neoprostivo. U red tih neoprostivih grešaka spada i iskaz da se ovdje niko ne boji smrti, nego invalidnosti. Time se ljudima koji su invalidi oduzima nada. Imaju li oni pravo na nadu? U dvorištu se igraju djeca. Dreka je uobičajena, njihova energija nije. Nje je mnogo više nego što dvorište može podnijeti. To je zato što rijetko izlaze, pa se akumulirana vitalnost vremenom pretvara u frustraciju. Pred haustorom, u invalidskim kolicima, sjedi dječak bez noge i gleda ih kako se igraju. Najljepši je među njima. Tako su izgledala sarajevska djeca prije rata. Cijelim svojim bićem on učestvuje u njihovoj igri. Zanesen je makar kao i oni koji se igraju. Jedina razlika je u tome što oni trče, a on sjedi, nikad više neće potrčati i osuđen je na tu uskraćenost. Proći kraj njega, a ne osjetiti krivicu, gotovo je nemoguće. Svako ko ima obje noge, a kraj njega se ne osjeti krivim, taj je uzalud proveo rat u Sarajevu.

[I]Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"[/I]
  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
Ubiti pticu rugalicu

...Da u Bosni nije učinio nikakvo drugo zlo, već samo ono koje je ućinio Sarajevu, Radovan Karadžić bi osigurao sebi mjesto jednog od najvećih zločinaca u njenoj istoriji. Neron je naredio da se zapali Rim i optužio kršćane za požar. Karadžić već mjesecima uništava i spaljuje Sarajevo, a za smrti i požare optužuje Muslimane! Spaliti civilizaciju - geslo je njegovih regimenti ukopanih u brdima oko bosanske prijestonice. Ni jedna odozgo ispaljena granata ne može ni teoretski da promaši, već će svaka izazvati smrt, srušiti i zapaliti kuću, umnožiti ljudsku patnju i nesreću.
Bogomolje, spomenici kulture, sve ono najvrednije što je ovdje ljudska ruka stvorila - uništeno je sa manijakalnom mržnjom. U srijedu ujutro, prononsirani izvještać Radio-Beograda javio je iz nekog od bunkera "srpske države" da sarajevska Vijećnica gori, te da je to još jedan spomenik kulture kojeg više neće biti!" Kad čujem riječ kultura, mašim se za pištolj - bilo je omiljeno geslo uglađenih nacista, kojim su oni iskazivali svoj ironičan odnos prema svemu što ima duhovnu vrijednost.
Civilizacija je za barbare ptica rugalica i treba je ubiti. U toj omrazi leži psihološko objašnjenje bizarne činjenice da su se srpski ratni stratezi okomili na bosanske gradove. Računali su da će njihovirn bespoštednirn razaranjem, podmuklim ubijanjem građana, izgladnjivanjem i ožednjavanjem, uskračivanjem struje i sličnim, nimalo viteškim sredstvima, ubiti svaku volju za otporom. Efekat je bio upravo suprotan. Umjesto očekivane blic-pobjede, Srbi su se zaglibili u višemjesečni rat i nalaze se pred porazom.
Kako su ciljevi opsade postajali sve udaljeniji, a otpor opsadnutih sve žilaviji, gnjev barbara postajao je sve veći. Put zločina postao je put bez povratka. Ono što su oni učinili muslimanskom narodu, ne samo što daleko nadilazi političke ciljeve osvajačkog pohoda planiranog u Beogradu, već nadilazi i svako racionalno objašnjenje. Srpski ziočin na kraju dvadesetog stoijeća toliko je složen za tumačenje i težak za razumijevanje, da bi možda samo psihijatrija svojim sredstvima mogla da ga objasni.

Um je pomraćen. Laku noć, civilizacijo!

[I]Gojko BERIĆ[/I]
  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
Kurban Grad

Iznenadne kiše otkrivaju novu pojavu: poslije svakog granatiranja sve je više probušenih oluka. Sarajevo je žrtvovan grad. Pacal Bruckner kaže da ne postoji donji prag izdržljvosti koji Evropa ne bi mogla podnijeti kad je ovaj grad u pitanju. Što znači da su svaku našu patnju oni u stanju izdržati. Tu se otkriva jedna nezgodna pripadnost- Sarajevo geografski pripada Evropi. Evropa mu tu pripadnost politički negira. Takos e dešava da Srbi pod okupacijom drže jedan dio Evrope kojeg se ona odriče kako se ne morala stidjeti sama sebe. Unutar obruče, pitanje da li je Sarajevo evropski grad pokušava se riješiti isorijskim pamćenjem-ovdje je kupatilo došlo prije nego u mnoge današnje evropske centre. Dok stoje sa kantama ispred probušenog oluka, ljudi to govore s ponosomDok traje opsada, svaki oblik samozavaravanja je opravdan: olakšava preživljavanje. Dok traje ljetni pljusak, kroz rascvjetani oluk voda šiklja na sve strane. Pri vrhu zgrade, tamo na višim spratovima, rupe u olucima su od granata. Dole, na prizemlju, rupe su napravili ljudi- u gradu bez vode, kišnica je legalno i od vlasi priznato sredstvo za pranje veša, kose i WC šolje. Stvarno treba imati veliku unutarnju snagu pa dostojanstveno stajati u ponižavajućem redu pred olukom. Postoji li išta turobnije, dakle- postoji li išta evropskije od tog prizora?


[I]Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"[/I]
  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
Bosanska pjesma (1992)

Joseph Brodsky

Dok žohara gnječite, pijuckate
viski, prepone svoje češkate,
dok ruka oko mašne se trudi,
ginu ljudi.

U gradovima čudnih imena
zgođeni metkom, i sred plamena,
ne znajuć što ih se na smrt osudi,
ginu ljudi.

Sred malih mjesta, neznanih vam, ali
velikih, priliku jer im nisu im dali
za krik i oproštaj sa svijetom hudim,
ginu ljudi.

Ginu dok birate sve nove i nove
brbljivce o tom što nemar se zove,
sudržljivost, itd, dok s razloga ludih
ginu ljudi.

Nema ljubavi k odveć udaljenu
tvome susjedu/bratu Slavenu,
gdje letjet vaš se anđel ne usudi,
ginu ljudi.

Međ kipovima dok spor izbija
kainska verzija, istorija
za svoje gorivo bi da kupi sviju
koji mriju.

O uspjehu sportaša dok čitate,
il stigli račun, dok pjevate
čedu svom pjesmu što san nudi,
ginu ljudi.

Pero vremena oštro, krvi žedno,
neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.

(As you pour yourself a scotch,
crush a roach, or scratch your crotch,
as your hand adjusts your tie,
people die.

In the towns with funny names,
hit by bullets, caught in flames,
by and large not knowing why,
people die.

In small places you don’t know
of, yet big for having no
chance to scream or say good-bye,
people die.

People die as you elect
brand-new dudes who preach neglect,
self-restraint, etc. –whereby
people die.

Too far off to practice love
for thy neighbor/brother Slav,
where your cherubs dread to fly,
people die.

While the statues disagree,
Cain’s version, history
for its fuel tends to buy
those who die.

As you watch the athletes score,
check your latest statement, or
sing your child a lullaby,
people die.

Time, whose sharp bloodthirsty quill
parts the killed from those who kill,
will pronounce the latter band
as your brand.)
  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
Bratstvo i sestrinstvo


Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
Da me ubojice uče pravdi

Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod što
Svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje

Ime. Jedino bih ponovo
Izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem

pogledom odanosti i sjaja


Mile Stojić

 


Kad umrem da se smijem

Fadila Nura Haver


1. Mural iz Vozuće
Na zidu napuštene kuće u Vozući kod Zavidovića pronađena je pjesma. Iznad pjesme poruka:Ovdje je još jesen i kiša pada. Riješio sam, sutra ću otići. A prije nego odem, ostavljam ti ovu pjesmu, pa je prepiši, ako hoćeš. Da sam imao boje, radije bih slikao na ovom zidu. I nemoj ostajati ovdje ako nije tvoje! Noću samo od sebe škripi. Ne možeš oka sklopiti.

SAMO SE PRAVE

Zamisli!
Kad su nas već sve pobili,
tad smo, plemenitim hvala,
dobili oružje.
Tek da imamo čime zaslužiti
suđenje za ratne zločine.
Ako!

Dok smo se branili
golim mozgovima
raskomadanim po asfaltu,
bacajući se na brda
otkinutim nogama,
bijasmo bijedni crvi.
Tako!

Hitra je evolucija, pravednima hvala,
od crva do hijene.
A one žene srebreničke
samo se prave da su žive.
Bauljaju svijetom, a pobijene.
Jašta!

Vezete po jastučnicama priznanje;
svi su vaši, posmatračima hvala,
zatečeni na mjestu zločina.
O, mrtve žene,
vi biste svjedočile svojim ubijenim očima!
Rašta?

Svi smo balkanski koljači.
Demokraciji hvala, predat ćemo zločince.
U Haag one u vrećama, lažovčine iskasapljene!
Samo se prave da su mrtvi,
a živi kao i njihove žene.
I šta?

Tebe, što si zaslužan za mir u Bosni,
molimo – oprosti!
Siromašni da lijevamo od zlata kolajnu,
otkinutim prstima
u đerdan ti nižemo srebreničke kosti!

2. Iskaz haškog svjedoka broj 28
O čemu sam mislio one noći na kamionu kad su po trojicu skidali za smaknuće? Mora biti da i krvniku nešto po zlu pođe i ne može svaki metak ubitačan biti i, mislio sam, ovo nije noć moga smaknuća. Nisam se molio Bogu jer se sjećao nisam nijedne riječi što bi na molitvu ličila i mislio sam, ja nikad ljubio nisam. Pa zar bi se moglo otići tako, a nisi ničiji. Nisi nikome srcu prirastao, pa da te upamti. I mislio sam, desit će se nešto. Ne, da sam se uzdao u njihovu milost, pa da će me pustiti i ne, da ću se praviti mrtav i pasti prije pucnja, već da me ničiji metak neće htjeti bez moje želje, bez molitve, ničijeg. Nevinog. I mislio sam, da mi je da ne drhtim ovoliko.

3. Iskaz haškog svjedoka broj 119
Rekli su da ponesemo najnužnije. Koračao sam uz majku. Imao sam trinaest. Nosio knjige i teke. Valjda će tamo gdje nas vode biti škola, pa ću nastaviti sedmi. Nisu me pustili sa ženama u autobus, pa se mati držala za me, plakala i preklinjala.

Onda je jedan vojnik, malo stariji od mene, udario majku puškom po rukama, pa me se pustila moja mati. U ruci je još držala moju torbu i ja sam vikao:

Čuvaj mi stvari!
To je za školu pribor!
I ne boj se!
I tako je otišla nekud moja mati. I sa njom moje stvari. I moje djetinjstvo.

Gdje su nas poveli nije bilo škole, već velika rupa. I buldožeri. I vojnici sa puškama, malo stariji od mene. I jedan krupan. On nije ni na koga pucao. Samo je vikao: – Pali!

4. Posjeta ministrice izbjegličkom kampu
Dobro je… Dobro je…
Fali li vam šta?
Ne fali. Bog dao, pa nam više ništa ne fali.
Želite li se vratiti?
Kuda?
Pa… u… odakle ste?
Iz guzice pasije.
Ovaj… jest ti nano ovaj dedo šaljivdžija!
Jest.
Želiš li se ti nano vratiti?
Kuda?
Pa… u… odakle si?
Iz gujice pasije.
Ovaj… dedo iz guzice, a ti iz gujice? Kako to? Aaaa… jeste vi meni šaljivdžije!
Jesmo, fala Bogu.
Jeste li zadovoljni smještajem u kampu?
Jesmo, fala Bogu.
Kako vas zdravlje služi? Jeste li zdravi?
Jesmo, fala Bogu.
Ženo, dodaj mi tablete za umiranje!
Koje su boje i u kojoj su kesi?
Istresi plavu kesu, pa nađi žute tablete što su dobre zasvašto.
Popij prvo ove za srce i ove za glavu, da ti je lakše mrijeti.
Neka! To ostavljam tebi, ako te srce za mnom zaboli, il te zaboli glava oko zaostavštine. Oporučujem ti svih osam kesa tableta za život. A sad mi nađi one žute što su za umiranje i jednu onu od koje se smije.
Nemoj bolan, eto vidi kakav si… Ni sa onom ženom ništa ljudski ne progovori, a haman je fina.
Sebi je. Daj ti meni moju tabletu.
Što će ti još, dragi Hazime, već si tri danas popio?
Neka sam. Hoću još jednu. Kad umrem, da se smijem.

 

  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nadzirna postaja

kod nadzirne postaje od debla
i bačvi ispunjenih pijeskom
skupina blijedih putnika autobusa
stoji u krivudavom redu, ovisna
o muskarcu kojeg će se gumbi
na bluzi uskoro rasprsnuti od trbuha.

jesam li ja Židov: musliman: katolik:
koga on danas hoće više mrziti:
hoće li ga moje ime na listu
zamašćenog papira zbuniti ili
potaknuti izvući me iz reda
za rukav košulje kao da sam

odbaciv komad ljudskog roda, dostojan
življenja ili umiranja, kako je stric
nekoć govorio, na temelju izgleda
mojeg spolovila: jesam li spasen ili
izgubljen ako se on nenadano sjeti,
ili ja, da smo pohađali istu gimnaziju:

dok pokušavam umiriti trzanje
vratnih mišića, odagnati misao
kako moram prihvatiti da netko
bez nadzora nad životom veća kukavica
biva od onoga tko nad njim vlada,
on se postavlja ispred mene,
nakiseo mu dah moj dah postaje:

Znaš li je li Marija još uvijek tamo:
riječi prže moje obraze poput žeravice:
tamo znači u gradu: i ja ćutim
kako mi hladan znoj curi niz hrptenjaču:
jesam li gotov ako kažem da, ako kažem ne,
gradim se da sam ga, ili nisam, prepoznao:

no on se samo ceri i pruža mi
moje papire, stupa nastranu i kretnjom
prsta poziva mladu ženu do mene
da van istupi, pogledavajući još uvijek
prema meni dok se ja njišem amotamo
i zurim onkraj njega, onkraj života,
u zupčaste siluete golih stabala na sljemenu
gdje izdišuće dnevno svjetlo još titra.

Mario Suško
Iz knjige pjesama Vrijeme zatvaranja, 2008

  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
Čika Radovan

Radovan Karadžić je Crnogorac koji tvrdi da je Srbin, psihijatar koja pokušava da bude pjesnik i ratni zločinac koji insistira da je političar. On nosi prezime koje vuče korijen iz turskog jezika, što je tužan i ironičan komentar na njegovu težnju za srpskom etničkom čistotom i mržnju prema svemu što je tursko i muslimansko. Predratni sarajevski telefonski imenik sadrži deset Karadžića, od kojih su većina Muslimani, jedan je Hrvat, a dva ili tri su Srbi ili Crnogorci—uključujući i Radovana. (Ali, kako je jedan srbijanski humorista jednom zamijetio, govoreći o nekom drugom i ismijavajući paranoidnu komunističku propagandu, “On je nacionalista svih boja”.)

Radovan Karadžić stoji na čelu samozvane Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. On već duže od tri godine predsjedava uništavanju multietničke Bosne i Hercegovine. On je, dakle, neka vrsta predsjednika. No, on je i lingvist. On je prognao naziv “Bosna” iz rječnika bosanskih Srba—na njegovom posjedu nema ničeg bosanskog. Naziv njegove paradržave je “Republika Srpska”, što je isto toliko nasilje prema jeziku koliko i prema narodu i zemlji. Taj naziv je smiješan na bosanskom/hrvatskom/srpskom kao što je, recimo, i na engleskom: “Republic Serbian.” Karadžićevci su posrbili sve geografske nazive na teritoriji koju kontrolišu. Neki nazivi su potpuno promijenjeni, na primjer ime srednjobosanskog gradića Donjeg Vakufa u kojem sam odrastao. Nakon što su ga 1992. Srbi zauzeli i njegovo nesrpsko stanovništvo protjerano, ime grada (koje je turskog porijekla) promijenjeno je u “Srbobran”.

Mjesec dana prije nego što su srpski ektremisti napali Sarajevo, u proljeće 1992, Karadžić je nazvao Radioteleviziju Sarajevo usred emisije vijesti i rekao (svi su to mogli čuti) da u naselju Alipašino polje Muslimani masovno kolju Srbe. To što je rekao nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Stvarnost tog trenutka bila je da je vojska srpskih nacionalista kretala prema Sarajevu i okružavala ga sa svih strana. Nedugo zatim Karadžić je počeo da poziva Srbe u gradu da mu se pridruže na okolnim planinama i odatle krenu u borbu za srpstvo. (“Idemo u gradove da bijemo gadove,” kaže se u jednoj predratnoj Karadžićevoj pjesmi.) No, većina Srba je ili ostala u Sarajevu ili je jednostavno pobjegla od sukoba. Oni koji su ostali zaradili su čudan i preziran epitet od Karadžića, epitet koji bolje odražava njegove ruralne korijene i afinitete nego što opisuje njih: “neboderski Srbi.” Ovi gradski Srbi nisu htjeli da igraju ulogu koju im je, opsjednut istorijom i mitom, Karadžić namijenio—ulogu hajduka i boraca za slobodu (ili “slobodu”), poput njihovih prethodnika u doba turske ili austrijske vladavine, ulogu zaštitnika “srpskih ognjišta”. Riječ “ognjište” ponovo je vraćena u upotrebu i mnogo se eksploatiše u ovom ratu, naročito kod Srba. Da zaštiti srpska ognjišta, Karadžić je počeo da ubija i etnički čisti nesrbe.

Karadžićevo (a i drugih srpskih nacionalista) traženje utočišta u istoriji i mitu obično nalazi mentalno uporište u bici na Kosovu 1389. i srpskom porazu od Turaka. Iako je riječ o porazu, Kosovo se smatra vječitim herojskim trenutkom srpske istorije i kao takvo urezano je u srpsku kolektivnu svijest. Kosovo se stalno upotrebljava i zloupotrebljava u ideološke i političke svrhe, pogotovo, čini se, u ovom ratu. U proljeće 1993. slušao sam prenos jedne od mnogih sjednica samozvane Skupštine bosanskih Srba. Karadžić i njegovi poslanici odlučivali su o tome da li da prihvate jedan od mnogih mirovnih planova (nisu ga prihvatili), no dosta vremena su potrošili na razmatranje poraza srpske vojske od Turaka 1389. godine. Zaključili su da je turska konjica bila pokretljivija i da su srpski vitezovi nosili preteške oklope. Odlučili su da je potrebno iz toga izvući važne zaključke … Nedavno mi je pobudila pažnju jedna rečenica iz Povratka domoroca, knjige Amerikanca slovenačkog porijekla Louisa Adamica, objavljene 1934. godine: “Moglo bi se reći da, da nije bilo Kosova i čudnog nadahnuća koje su Srbi i drugi Jugosloveni crpli iz njega, ne bi bilo Sarajeva a možda ni Velikog Rata kakav su Evropa i Amerika iskusile između 1914. i 1918. godine”. Adamic kako da je govorio o Sarajevu iz 1992. isto koliko i Sarajevu iz 1914. godine.

Poznavao sam Radovana Karadžića ovlašno, preko ljudi koji su se bavili književnošću i zajedničkih nam prijatelja u Sarajevu. On tada na mene nije ostavljao dojam potencijalnog političara—ili budućeg ratnog zločinca. Jednom sam ga nazvao u ime mlade žene, alkoholičarke, kojoj je trebao psihijatar i pitao ga može li je primiti u svoju terapeutsku grupu. Radovan je bio vrlo predusretljiv, govoreći, da, svakako, sve za Vas, profesore. Ali kad je čuo njeno ime (uzgred rečeno, srpsko), rekao je ne, zna je, ona je “neizlječiva”. Druge jedne prilike, dok sam s mlađom kćerkom (tada joj je bilo tri godine) stajao pred izlogom jedne sarajevske knjižare, naišao je Karadžić i, u izljevu učtivosti (“tako mi je drago da Vas vidim, profesore”), velikodušnosti i megalomanije, ugurao nas oboje unutra i kupio Dini jednu od svojih knjiga. Potpisao se na naslovnoj strani uz sljedeće riječi: “Dini, s ljubavlju, čika Radovan”. Knjiga, objavljena na ćirilici u Sarajevu 1982, sadrži pjesme za djecu, uglavnom bezazlene, pisane ekavicom u tradiciji humorne srpske poezije za mlade. Ali dvije ili tri pjesme, posebno pjesma “Cipele ratne”, nude mračno proročanstvo događaja koji će se desiti u Bosni jednu deceniju kasnije i predskazuju “sjajnu rolu” koju će odigrati čika Radovan. Karadžić je dosanjao svoju budućnost. Ili, kao je srbijanski sociolog Zoran Avramović nedavno napisao, “zvižduk metka se prvo čuje u mislima”. -Omer Hadžiselimović

CIPELE RATNE [1982]
Radovan Karadžić

Kad obučeš cipele tvrde,
Kundure hrabre,
Bakandže muške,
Cipele ratne,
Prosto se nehotice
Mašiš puške
I otisneš se
Niz pute blatne.

Kad dođe vreme da cevi zbore,
Dani junački, noći viteške,
Kad tuđa vojska zemlju poplavi
I po njoj pravi štete i greške,
To stanje mora da se popravi:
Tad domovinom krstariš peške,
Pa se i cipele uz tebe bore.

One ti mnogo vrede u ratu,
Da takvu sjajnu odigraš rolu:
Da pola rasteraš,
Pola zarobiš,
Ko lovac kad nađe dobru lovinu,
Odbraniš mamu, odbraniš tatu,
Draganu, Anku, Jovanku, Sonju,
Zoricu, Radu, odbraniš školu,
I igrališta,
I izletišta,
I jednom rečju, odbraniš domovinu.

Sad, šta je—tu je,
Tuđina nema.
Cipele ratne—traće dane.
Jednoj se zeva, drugoj drema.

Čekaju na te, ko verni psići,
Hoće li zviznuti tuđinsko tane
Hoćeš li se na vojnu dići.


 

  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
Pada prvi snijeg

U decembru, kad napada snijeg , tišina postane dominantan zvuk. Nema automobila, nema tramvaja, nema nikakve buke. Kontrarevolucija, grad se topi u selo. Sjećanje na ono predratno, urbano Sarajevo, gubi svaki smisao pred rustikalnom atmosferom koju isijava ulica. Sudarila su se dva svijeta podjednako nestvarna. Privid gospodari ovim prostorima. Ulicom prolazi čovjek sa kariolom i djetetom. Disharmoničan par, čovjek i to njegovo dijete. On je obučen bez ikakvog stila: gumene čizme, radničke pantalone, jakna iz civilne zaštite. Rasparene rukavice. Dijete ima najviše tri godine i u ovom prizoru ono je antipod čovjeku: žive, komplementarne boje skafandera i kapa s velikom pufnom na vrhu. Mali je živ, nasmijan, ulica zvoni od njegovog smijeha. Na kraju uspijeva ubijediti oca i penje se na kariolu. Ciči od radosti dok ga čovjek gura. Sa prozora zgrade ispred koje prolaze, gledaju ih dvije djevojčice. Smiju se dječaku, ali njihov smijeh je tužan. Sve bi dale da su i one napolju.
Ovom prizoru , da bi u potpunosti bio sarajevski, nedostaje samo jedan detalj. Poslije svega, sječaćemo se samo takvih stvari. Nedostaje mu snajperista: on će se pojaviti kroz minut i po, kad otac i sin izbiju na raskrsnicu, i bez ikakvih emocija povući obarač.
Pogodak je dječaka izbacio iz kariole i razmrskao mu glavu. Otac je od šoka zanijemio. Ljudi su se razbježali, ali to je samo prva reakcija. Neće proći ni pola minute, a oni će se vratiti. Jedan je takstista pokupio malog i, sumanuto vozeći, nestao prema Koševu. Najzloslutniji sarajevski prizor- golf koji sirenom krči put do bolnice. Ljudi su prišli ocu. Njemu više niko ne može pomoći. Gleda preda se i ništa ne čuje, niti ikoga vidi. Za koji minut od cijelog prizoraostaće samo prevrnuta kariola i krv pokraj nje. Prije nego što snijeg napada, napušteni će pekinezer polizati krv. Prije nego što se smrkne, nestaće i kariole. Teška su vremena i uvijek se nađe neko ko u takvim prilikama krade. Za njih je na onom svijetu rezervisano mjesto odmah do snajperiste, kaže jedna nana. Radi se o tome da su istog porijekla ravnodušnost čovjeka koji je povukao obarač i ravnodušnost čovjeka koji krade stvari ubijenih. U moralnom zakoniku religioznih ljudi ravnodušnost je vrlo blizu samog zla. To je zato što mu daje alibi. Mi tad još ništa nismo znali o našoj poziciji. Nismo znali da je beznadežna. Svako ubijeno dijete, mislili smo, povećava sramotu Evrope. Dugo nam je trebalo da shvatimo da je to tek jedan mezar više u Sarajevu. I to je ono što bi po svaku cijenu trebalo zaboraviti. Ali ne odlučujemo mi o tome šta je zaborav, a šta za pamćenje. Prizori biraju nas, a ne mi njih. Isto kao i snajperisti....


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites
Dok u snu silazim ulicom Kralja Tomislava


Vidim te kako je pretrcavas na onom dijelu izmedu brojeva 17 i 20. Kako izbjegavas gomilu uglja koja zauzima cijeli plocnik i dio ulice. Julsko je prijepodne ali domacin se pripremio za zimu. Vidim te kako u prolazu onako ovlas,tenom, guras komadic uglja i onda nestajes u haustoru dok te prati skripa sarki na vratima.

Vidim te ponovo,kao da je potpuno normalno da se mozes pojaviti u isto vrijeme na razlicitim mjestima,sada na suprotnom dijelu ulice kako stojis sa Sasom i Drazenom.
Ali to nije jedino cudo koje se desava u ovoj ulici.
Dok se smijete izgledate kao rode. Jednom se nogom oslanjate na drugu i povijate se kao na vjetru. Da bi se ta slika uokvirila treba spomenuti kako u njenom gornjem uglu izviruje Kemo,obucar ovdasnji. Gleda uz,niz ulicu i ostaje kao zaleden u kadru.

Vidim kako na cosku sa ulicom Sutjeska domacica popunjava loto listice. Ceker je odlozila na beton. Nagnuta nad aluminijski pult,sporo upisuje brojeve. Nogom odguruje kera koga privlaci samo ceker. Kada zavrsi vraca olovku nekom iza nje. Na kraju dugog reda vidim i jednu nervoznu nogu koja se ritmicki krece gore- dolje. Prazna pivska flasa. Vidim postara Mitra koji ulazi u kadar na samom dnu ulice. Deset je sati i on izranja na mjestu bivseg paviljona. Ako imas dovoljno vremena,to znaci sate,vidjeces kako se lijeno vuce prateci izlomljeni ritam ulicnih brojeva. Treba li da te podsjetim da trebaju sati trake da zabiljezis kako se prazni njegova torba. Izgubicemo ga negdje poslije dva sata. Ali ti si iskusni vuk popodnevne pitomine u ulici Kralja Tomislava i znas da je on u to vrijeme u bifeu « Sibenik». Tamo se horski raspravlja i uvijek postoji pitanje dana. Mitar ne ucestvuje u diskusiji osim sto povremeno i glasno potvrdi zvanicne istine.

Pazi sad ovo. Samo malo je potrebno,jednim zamahom krila i odmah sam iznad zgrada. Kroz potkrovni prozor posmatram te kako u Lipa blok prepisujes naslove iz knjige « 101 sevdalinka » Na vrhu je zapisano Dugum kuje dugamdija Aljo, pa onda u nizu budila majka Mujagu,umorih se ruze trgajuci,majka Fatu kroz tri gore vice, konja kuje Dizdarevic Meho. Na dnu papira stoji jos i uzeh djugum i mastrafu,podoh na vodu. Pa sad ti vidi.

Evo nas u basti kafane Kosevo.Vec satima traje takmicenje ko se moze sjetiti najsmjesnijeg naslova u Oslobodenju. U finalu su Utakmica za nezaborav (on je kandidat i za najzesci ) i Skuplji medunarodni halo ( sarajevska hronika,nakon poskupljenja telefonski impulsa). Sta vidis oko sebe? Zatvori oci,ja cu govoriti.

Najblizi sto,urednici sa Radio Sarajeva. Njih je petoro a na stolu je 40 pivskih flasa. Sitna matematska neusaglasenost biva nadoknadena inspirativnim dijalogom o najkvalitetnijem telecom pecenju u BiH. Napustamo ih dok u vazduhu lebdi tek postavljeno pitanje a da li si probao rakiju od repe?
Naredni sto su pripravnici iz iste kuce.
Taksisti kojima je dosadilo da cekaju dole na ulici,
Onaj ljubavni par iz Kikiceve.
Cupo koji ceka ekipu za balote.
Ima i praznih stolova ali ja ne vidim u buducnost.

Podnevni je sat.Pola ulice je u sjeni. Sjaji tamo prema gimnazijskom parku. Vidim profesora Strucu kako kod komse ispija dnevnu dozu boze. Mukelefa uzima novine na trafici. Studenti i daci. Dimnjacar. Ona dvojica koji vicu staarii stvaari.Cvjecara. Gospoda Ljubica prije nego sto zamakne u haustor osmatra izlog granapa u naivnoj nadi da se tamo pojavilo nesto novo. Bajadera. Nije samo da vidim,dio sam svega toga ali sad kad bi me upitao nemam pojma gdje sam krenuo

Vidim vas kako se primicete zgradi radija. Zenit sa kosom do ramena ,drcan.ono u smislu sta treba da uradimo. Nesko kratko osisan,ne mogu ni pretpostaviti sta misli,Roki kao i obicno,tek je slucajno tu. Stojite na cosku i prvo ste pogledali u sat.Ranije ste stigli i sada osmatrate okolne zgrade. Vidim vas i mislim sta ce sutra biti u onom djelu Primusa koji nosi priglup naslov Top Lista Nadrealista. Treba da napravite prvu emisiju i jos uvijek se pitam sta mi je trebalo da vam kazem ajde pokusajte .


Vidim te dok silazis niz ulicu Kralja Tomislava. Brzo i ne okrecuci se. U rukama samo futrola za gitaru. Htio bih da te zovnem ali si suvise daleko. Ukoso prelazis ulicu i u mom vidokrugu ostaje samo treperece svjetlo semafora.

Dok ne protrljam oci i samo me poznati obrisi zgrada uvjere da je sve po starom i da se sve promjenilo...


Boro Kontic


(e-mail koji je septembra 1996 Boro Kontic umjesto recenzije uputio Zlatku Arslanagicu nakon sto mu je ovaj iz Toronta poslao knjigu pjesama «Izmedu nekad i sad» sa pitanjem...volio bih,ako moze,da se ovo objavi u Sarajevu?)

Pismo prvom čovjeku čiju smrt sam vidjela


Nisam ni znala tvoje ime, ali postao si dio moje duše u trenuku svoje smrti. Bilo mi je šesnaest godina i rat u Bosni je tek počeo. Obična šetnja gradom je bila kao igra ruskog ruleta. Svaki korak je mogao biti posljednji i smrt se činila neminovnom. Usprkos tome, iskušavali smo svoju sreću u svakodnevnim potragama za vodom i hranom.

To jutro je počelo kao i svako drugo. U zoru, moja sestra i ja smo otišle po vodu. Rana jutarnja pucnjava i snajperska paljba su nam otežavale put. Hodale smo uz zgrade, i samo jednom smo bile prisiljene da pretrčimo snajpersku aleju. Nijedan od jutarnjih dogadjaja nije nagovjestavao sudbinsko ukrštavanje našihputeva koje se desilo kasnije, tog istog dana.

Da li je bilo rano proljeće ili kasna zima, ne mogu se sjetiti. Ratna sjećanja nisu pravolinijska; ona su nekako haotična. Zvukovi, mirisi i emocije opisuju događaje, a ne hronolski poredani podaci,. Hrpice još neotopljenog, prljavog snijega sporadično su prekrivale zemlju. Ujedajući za nos, miris zapaljene gume je ispunjavao vazduh. Krenula sam sa prijateljem u drugi dio grada gdje je Caritas izdavao porcije brašna, nervozno iščekujući obaveznu trku niz ulicu koja je bila pod svakodnevnim nadzorom snajpera. Skriveni u praznim prozorima, na okolnim brdima, snajperi su se često igrali sa civilima kojima je ta ulica bila jedini put ka drugom kraju grada.

Odbrojavajući do tri, moj prijatelj i ja smo se stuštilii niz ulicu, prešli ogradu i došli do porušene željezničke stanice. Osjećajući vrućinu metaka koji su fijukali pored moje glave, trčala sam toliko brzo da sam mislila da ću se onesvijestiti od straha koji mi je grmio u grudima. Uspjeli smo preći na drugu stranu. Dok sam nastojala da dođem do daha i savladam iznenadnu mucninu, kroz ogradu sam ugledala jednog čovjeka kako trči prema nama. Puščana paljba se tad pojačala i on je bio pogođen nekoliko puta. Noge su mu otkazale i on je pao na zemlju, krvareći, nemoćan da se izvuče na sigurno, van dometa vatre. Vrištali smo na njega da se digne sve dok nas glas nije izdao.

Tada sam vidjela tebe. Izašao si iz trošne kuće na ivici snajperske aleje. Jedna žena, drugi muskarac i nekoliko djece, svi šćućureni iza kuće, pomno su te posmatrali. Je li to bila tvoja porodica? Usprkos protivljenju uplakane žene i djece, istrčao si na ulicu i zgrabio čovjeka na zemlji u namjeri da ga izvučeš na sigurno. U tom trenutku kao da je milion snajpera otvorilo paljbu. Meci su letjeli svuda oko vas, preko naših glava, zabijajući se u okolne zgrade. Gledala sam te kako padaš, tvoje tijelo ispunjeno mecima. Kao da si bio papirnata meta, tvoja lobanja pretvorena u kašu, noga okrenuta pod nemogućim uglom, vrućina i silina metaka cijepali su tvoje odjeću na komadiće. Iako si očigledno već bio mrtav, paljba nije prestajala. Kao da su u tebi pronašli fizičku manifestaciju svoje mržnje, i da spasu svoju dušu, morali su da muče tvoje tijelo.

Zaštićen od direktnog snajperske vatre, čovjek na zemlji je otpuzao u sigurnost tvoje kuće, gdje se tvoja izbezumljena našla u bolnom zagrljaju. Vrištali su i plakali, znajući da ti više nema pomoći i da ne mogu izvući tvoje tijelo.

Ne ispustajući je ni za tren, moj prijatelj je držao moju ruku. Nijemo smo se gledali izvjesno vrijeme. Na kraju, pokupili smo naše ruksake i krenuli dalje, bez i jedne riječi o tvojoj tragičnoj smrti.

Nikada nisam saznala tvoje ime, niti ko si bio, ali ti si postao značajan dio mog ratnog “ja.” Postao si rat za mene. Postao si iznenadna okrutnost, tragedija i besmislenost rata. Ti nisi bio vojnik već heroj, mucenik i žrtva—sve u jednom. Nikad se nismo upoznali, ali smo podijelili nesto tako intimno. Trenutak tvoje smrti je dio moje duše i sjecanje je koje nikad ne mogu i neću izbrisati.

-Ana Turck


 

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites
Pljusak. Pokušavam da odem do zgrade Televizije. Nekada, na početku rata, automobili su se obavezno zaustavljali. Sada je taj oblik solidarnosti prevazidjen.
Čekam i kisnem.
Treba da dpdje Pap Ivan Pavao II. Karađić izjavljuje da mu ne može garantovati sigurnost.
Noćas sam sanjao da jedem kiselu čorbu u beogradskoj krčmi "Proleće" sa glumcem Draganom Čumom. On mi reče da svako mora platiti svoje jelo i da je to tako u ovoj krčmi. Shvatio sam poruku, ali ne znam čime sam platio.
Čekam i kisnem.
Mislim na Jadranku Minić. Poginula je kod Markala. Na sahrani kod "lava" njen muž Jovo Jovanović nam je rekao da je bila otišla da kupi cigarete. Šestogodišnji sin Igor nije bio na sahrani. On još ne zna da više nema majku. Ostao je da se igra sa djecom u komšiluku. Nad grobom Jadrankin brat Slobodan poželje da njegova sestra bude posljednja žrtva.
Nekoliko dana prije njene pogibije, bili smo u gostima kod Jadranke, Igora i Jove. Napravila je pravu gozbu od humanitarne pomoći. Šalila se i radovala životu. Pili so pivo. Zaboravili rat. Pričali anegdote o Mirku Kamenjaševiću. Nismo čak ni vijesti slušali. Jadranka je pustila kasetu "Nadrealista".
Čekam i kisnem.
Zaustavlja se veliki kombi.
"Ja, Englez"-kaže visok, plav čovjek.
Te riječi me podsjetiše na starog prijatelja.
Zvao se Peter Loney. Obavezno je za vrijeme veselih sarajevskih noći, zanesem pićem uzvikivao:
"Ja Englez, daj cigaru!"
Gdje li je sad taj veselnik? Ustvari, bio je Irac.
Pljušti kiša. Pere ulice pustog Sarajeva i ispira memoriju. Grčevito pokušavam da se prisjetim nekih davnih prizora. Uzalud!
"Šta mislite o ovom ratu?"-pitam Engleza.
"Lud!"-odgovara.
"Zašto ste došli?"
"To su me pitali i moji sinovi."
"Šta radite?"
"Uvodim gas. Radim na srpskoj strani."
"Ko zatvara gas?"
"Oni!"
"Za koga Vi navijate?"
"Za Totenham!"
"Dobar klub?"
"Odličan!"
Izlazim pred RTV Domom. Imam radio most sa rediteljem Goranom Markovićem, koji za francuske producente snima film u Bugarskoj. Razgovor vodi Omer Karabeg, nekadašnji voditelj Beogradskog televizijskog dnevnika. Otpušten je jer mu je ime Omer, a prezime Karabeg. Goran napada Miloševića i režim u Beogradu. Pominjem Akademiju nauka.
"Kompromituje moj rodni Beograd"-kaže Goran Marković, potomak stare beogradske porodice.
Televizijski kombi me vozi prema "Darivi". Vrijeme se promjenilo.
Sija sunce.
Snimatelj Hakija snima kadrove iz kola. Uživam u njegovoj vještini. Bio je hrabar borac. U toku rata nagovarao sma ga da se vrati starom zanatu.
Drago mi je da je konačno uzeo kameru u ruke. Hakija Topić je talentovan snimatelj. Malo je takvih.
Dok šarmantna rediteljka Ines Tanović sa snimateljem Hakijom Topićem kadrira scenu, govorim uredniku Dubravku Brigiću o freskama na duvarovima Quasyr Amre, transjordanskog ljetnjikovca i kupališta Omajada. Na tim zidovima se nalaze slike šest kraljeva, uključujući samog kalifa Walida i posljednjeg vizigotskog kralja Španije, Roderika kome se izgubio svaki trag. I španski i arapski hroničari tvrde da je njega, jednostavno, nestalo kad se pojavio vojskovođa plemenitog kova, po imenu Tarik, koji je sa svojih sedam hiljada berbera, kao od šale, projahao Španiju i pripojio je moćnom arapskom kalifatu čiji su vladari do tada stolovali u Damasku.
Kakve to veze ima sa starom sarajevskom "Banjom" na Bembaši? Nema nikakve! Naziv Bembaša nastao je birvaktile, čak u petnaestom vijeku, avuče korijen od "Benta" , brane koju sagradi Isa Beg Isaković, da mu skreće vodu na mlinove koji su bili smješteni ispod basamaka, današnje ulice "Nadmlin". Benbaša. Bembaša, kako ko hoće...
Gledam u bazen i mislim na dane kada su ovuda šetale sarajevske ljepotice. Sa krova kabina za presvlačenje, koje su bile izgrađene visoko, na dva sprata, izvjesni Alijica, svakodnevno je izvodio svoj čuveni skok "lastu". Penjao se na krov. Stajao dugo sa rukama na kukovima i čekao da ga svi primjete. Širio je ruke i lebdio kroz vazduh. Kada bi izronio iz vode, vadio je iz usta upaljenu cigaretu i zaneseno povlačio dimove.
"Dpđi na rub bazena i kad mahnem, počni da govoriš"- reče Ines.
Da li da govorim o pajdašima sakojima sma igrao vaterpolo: Milan, Paja, Bane, Stevo, Rešo, Nikša, Nedžad, Sreto, Alija, Dedo, Omer, Meša, Ufo, Mili, Raka, Mirko, Zecko..? Bojim se da ću nekoga zaboraviti. Da pričam o staroj tekiji derviša Mevlevije u kojoj se dešava radnja glasovitog romana "Derviš i smrt". Tekija je razrušena i nestala u tami vremena. Ostao je roman.
Ars longa vita bravis.
Da pripovjedam o okretnom Talijanu Josipu da Rivi, koji je na početku druma uz Moščanicu otvorio krčmu po kojoj je cijelio predio dobio ime Dariva?
Ines odmahnu rukom.
Šezdesetih godina postojao je interes Sarajlija za Bembašu.
Neki mudrac iz gradske vlasti odlučio je da sagradi branu i napravi jezero. Jezero je uništilo bazen. Drugi mudrac je zabranio jezero! U plitkoj rijeci Miljacki kupala su se dječurlija. Sarajlije koje su držale do sebe, napravile su vile na moru, tamo im je bilo ljepše i skuplje.
"Stop! odlično!Idemo još jednom!"- reče Ines.
Prelazimo u bašču restorana smještenog u nekadašnjoj ulaznoj zgradi. Bašča je sjenovita. Prijatna. Lijepa. Kazujem u kemaru:
"Poput neke goleme oluje dotutnjao je u ove krajeve opak i krvav rat. Sve se promjenilo. Obala ili kako se nekada, na turskom jeziku zvala "Jalija" je oživjela. Zembilje, cekere i bardake ispunjene: pitama, ćevapima, dolmama, sarmama, krzamatima, pilavima, sogan dolmama, gurabijama, lokumima, hurmašicama, baklavama, dinjama, grožđem i lubenicama, zamjenile su najlon kese sa tankom humanitarnom pomoći i kanisteri sa taze vodom iz Pivare. Oživjeli su restorani i prijatne bašče. Doduše nema strasnih Jermenki, koje su igrale vatreni čoček po kafanama uz Miljacku. Ali, nikad se ne zna..."

Neki ljudi vuku drva na kolicima na kuglagerima. Teška su. Mokra. Velika buka. Nailazi komšija Fadil. Išao je po humanitarnu pomoć. Dali su mu- trideset grama šećera, trideset grama ulja, trideset grama mlijeka u prahu, kilogram graha i kilogram brašna.
"Dosta " reče Fadil-"ja sma ledičan"
Fadil ode zadovoljan.
U junu mjesecu proveo sam nekoliko mirnih dana u Salcburgu. Tamo sam sreo starog prijatelja čije su sve priče počinjale i završavale na prostoru od Bembaše do Darive.
Salvador Dali je tvrdio da je željeznička stanica u Parpinjanu "pupak svijeta". Bio sam u Perpinjanu, Salvador Dali nije u pravu.

Mirza Idrizović "Spomenar"
  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites
Umijeće stvaranja
Jelena Mrkić


Život u urbanom naselju, dakle gradu, podrazumijeva maksimalno korištenje svih blagodati civilizacije. Čak u tolikom obimu da se neupućenima može učiniti da je bez struje, tekuće vode i plina, nemoguć. Na sreću, Sarajlije su toplu vodu izmišljale i onda kad je ona tekla u svim stanovima, pa im nije bio nikakav problem da od ostataka jedne stvore sasvim novu civilizaciju. Manje komfornu, ali civilizaciju

Sarajevska hidrocentrala
ljeto 1992. prvi put je nestalo struje na duži period. Prvi put su tada Sarajlije morale da izmišljaju nove načine za pripremanje hrane, naprimjer. Počelo je loženje na balkonima, najčešće u šerpama. S dolaskom prvih hladnih dana, šerpe su izašle iz mode, a njihovo mjesto zauzele su peći pravljene od najrazličitijih materijala i koje su još uvijek u upotrebi. Trebalo je izumiti i svjetlo. Pored peći nastale su svjetiljke, kolica i drugi predmeti bez kojih bi opstanak u Sarajevu vjerovatno bio nemoguć. Svi oni rađeni su iz nužde, da se preživi, ali bilo je i zabave. U Hrasnom je, naprimjer, organizovan pravi dernek na ulici, a zadatak DJ-a bio je da "vozi" bicikl koji je izdignut na postolje. Okretanje pedala proizvodilo je struju za radio prikopčan za bicikl. Dakle, protiv mraka, hladnoće i tuge, borimo se svim sredstvima. Ovo su samo neka:

ROŠTILJ-ŠERPA: Na dnu široke, plitke šerpe napravi se nekoliko rupica. Na pod se stave dvije cigle, šerpa na cigle a na šerpu rešetka, najčešće iz električnog šporeta. Sud u kome se kuha stavi se na rešetku i već za nekoliko minuta tako pocrni da se ne može prepoznati.

PEĆ OD METALNOG BOLNIČKOG ORMARIĆA: Niski ormarić obložen je malo debljim limom. Na dnu je izrezan jedan dio ispod koga je postavljena ladica od istog ormarića koja služi kao pepelnica. Na mjesto gdje je ladica do tada bila, zakuje se komad istog lima kojim je ormarić obložen. Otvor za solunar napravljen je na vrhu peći. Solunar se sastoji od praznih konzervi za ulje, koje čine njegov valjkasti dio, i konzerve za vegetu koja služi kao kriva.

PEĆ OD CIJEVI ZA KANALIZACIJU: Pored cijevi potrebna su još dva komada lima, prečnika kao i cijev. Limovi se pričvrste na otvore cijevi, tako da je ona potpuno zatvorena. Zatim se naprave otvori za vrata i solunar. Otvor za pepeo može se napraviti, a i ne mora. Solunar je od oluka a onaj dio oluka koji se nalazi pri dnu i kroz koji se kiša sliva na ulicu služi kao kriva.

PEĆ OD BOJLERA: Prvi put zvanično promovisana u emisiji Stereo fliper. Bojler se skine sa zida u kupatilu, izrežu se vrata, otvori za solunar i pepeo. Solunar je takođe od oluka.

PEĆ OD KONZERVE ILI MANJE KANTE: Koristi se za brzo kuhanje kafe ili čaja. Pravi se od veće konzerve (npr. konzerva za maslo iz humanitarne pomoći) ili manje limene kante. Na konzervu ili kantu stavi se ringla sa šporeta na struju, tako da se ova peć brzo zagrije. Solunar se pravi od bočica za dezodorans. Peć-konzerva obično se stavi na kraj prave peći. Tada se u solunaru te peći napravi otvor u koji ide kraj solunara od dezodoransa, tako da dim iz konzerve ide pravo u dimnjak.

KANDILO: U posudu veličine čaše od jednog decilitra naspe se malo više od pola posude vode pa zatim ulja u visini od pola do jednog centimetra. Komadić kartona ovije se aluminijskom folijom i na sredini se napravi rupica. Dobar pamučni fitilj provuče se kroz tu rupicu i onda se karton stavi da pluta u čaši. Tako je duži kraj fitilja u vodi, a onaj gornji dio treba, prije nego se zapali, malo nauljiti, ali paziti da ne dođe u dodir sa vodom.

NAFTARICA: Za ovu svjetiljku najčešće se koristi neka flašica, npr. od kokakole. Ustvari, jedini uslov je da flaša ima čep. Čep se probuši i kroz njega provuče fitilj, najbolje od peškira. U flašu se naspe nafta, stavi se malo soli i čep, tako da kratki kraj fitilja ostane gore. Taj kraj se zapali. Od svih ratnih svjetiljki ova daje najslabiju svjetlost.

SVIJEĆA OD OSTATAKA: U prodaji su razne svijeće lošeg kvaliteta koje gore samo iznutra, dok "zidovi" svijeće postepeno otpadaju. Ti ostaci iskorištavaju se na dva načina: 1. Ponovo se istope u nekoj šerpici i taj istopljeni vosak se izlije u ranije pripremljeni kalup. Vosak se jednom rukom sipa u kalup a drugom se iznad kalupa drži fitilj koji treba da prolazi kroz sredinu, tj. da se vosak razlije svuda oko fitilja. Sve to zajedno ostavi se da se stvrdne i nakon sat-dva izvadi iz kalupa.

2. Fitilj se položi na plitku posudu, kao što je tanjirić od šoljice za kafu. Ostaci svijeće se ne tope, nego se isjeckaju i lijepo naslažu preko fitilja, s tim da jedan njegov kraj ostane slobodan, i taj kraj se zapali. Svijeću treba narezati krupnije jer ako su komadići tanki i mali - brzo izgore.

PLINSKA SVJETILJKA: Igla sa jednog kraja cjevčice za infuziju ubode se u crijevo kroz koje prolazi plin, dok se druga igla pričvrsti za zid. Tako je plin u cjevčici, a plamen nastaje na vrhu igle koja je na zidu. Plin se u nju propusti regulatorom koji je na cjevčici i kojim se smanjuje ili povećava plamen.

LAMPA NA VINTANJE: Proizvodi svjetlo slično pravom. Potrebno je: aluminijska cijev, dinama (ne može sa bicikla, nego manja), sijalica i ručica sa ručnog mlina za kafu. Lampa ustvari radi na principu mlina za kafu. U cijev se stave dinama i sijalica, ali sijalica - naravno - na vrh, da se vidi. Ručica se okreće, i sve dok se okreće, sijalica svijetli a jačina svjetla zavisi od brzine okretanja.

HIDROCENTRALA: Napravljena na Mošćanici, funkcioniše dobro.

VJETRENJAČA: Vjetrenjača je priključena na elektromotor u kome bi se okretanjem vjetrenjače proizvodila struja. Pokušaj nije uspio jer vjetar nije bio dovoljno jak da bi je okretao.

TRIM-BICIKL: Koristi se za slušanje radija ili gledanje televizora. Dvije diname sa bicikla za vožnju sastave se u seriju, prikopčaju na bicikl, a radio ili televizor priključe na diname. Struja se proizvodi okretanjem pedala.

OBIČNI BICIKL: Funkcija ista. Razlike: Nisu potrebne nikakve dopunske diname, ali ni bicikl ne može biti na zemlji. Treba ga izdići na neko postolje dovoljno stabilno da onaj ko okreće pedale i tako proizvodi struju ne padne.

SOROŠKA: Solarna lampa, takozvana "soroška", koja ima u sebi bateriju od 12 ili 7,5 volti, koristi se u iste svrhe. Jednostavnije je nego sa biciklom jer se televizor ili radio samo žicom priključe na ovu lampu.

PRESLICA: Preslica je sprava na kojoj se prede vuna. U ovom slučaju ne radi se o ravnoj preslici, nego o onoj koja je manje poznata jer se uglavnom koristila na selima i to davno. Ova preslica ima dva točka preko kojih prelazi vuna kad se prede. Umjesto vune, preko točkova se stavi konopac koji se omota i oko motora iz nekog radija. Motor se prije toga izvadi iz radija, ali tako da sa njim ostane povezan žicama. Na jednom od točkova preslice nalazi se ručica. Kad se ručica okreće, konopac se pomjera preko točkova i motora, i tako se u motoru stvara struja koja dalje pokreće radio.
Bojler koji je postao peć

USISIVAČ: Mini usisivač (koji se ne uključuje u struju, nego se puni), kad je pun - služi za slušanje radija. Radio se samo priključi na žice usisivača.

TELEFON: Struja iz telefona koristi se u istu svrhu, na isti način. Žice iz radio-aparata spoje se sa telefonskim žicama.

SIGNALNA TABLA: Kad je u jedan stan provedena struja sa više prioriteta, koristi se signalna tabla koja pokazuje iz kog je pravca struja stigla. Na toj tabli svaki kabl koji dovodi struju posebnom žicom priključen je na sijalicu, tako da svaki kabl ima svoju sijalicu a one su sve različite boje. Kad se upali jedna od njih, to je znak da je struja iz određenog pravca stigla.

KOLICA OD GAJBE: Koriste se za prevoz drva ili vode, što je češći slučaj. Na dno plastične ili drvene gajbe pričvrste se točkovi i na jedan kraj veže konopac.

KOLICA OD STOLA: Trpezarijski sto za šest osoba okrenut je naopako i točkovi su pričvršćeni na uglovima ploče stola. Onda je sto okrenut naopako i tako su nastala kolica koja čak imaju i ogradu. Slaba strana ovog izuma je u tome što tanka šperploča, predviđena za tanjire i kašike, rijetko može izdržati težinu kanistera s vodom, tako da treba biti spreman na iznenađenja.

KOLICA OD SANKI: Postoje dvije vrste:

1. Točkovi se pričvrste na sanke, a na sjedište se stave dvije-tri gajbe.

2. Sanke se okrenu naopako, a točkovi se postave na sjedište.

ČEKRK: Služi za izvlačenje vode i zemlje za vrtove na balkonima na višim spratovima. Potreban je deblji konopac i jedan točak, kao što su točkovi pomoću kojih se prave štrikovi za veš između dvije zgrade. Potrebna je još i jedna kuka na koju se prilikom izvlačenja zakači kanister, ceker ili nešto treće.

PUNJENE GUME: Automobilske gume, lopte i dušeci za plažu punjeni su plinom koji je tako ostavljan za dane kad ga u gradu ne bude. Ovaj izum može biti više opasan nego koristan, pa ga primjenjuju samo najhrabriji.

VOJNI IZUMI: Prvi vojni izum bio je bacač raketa, napravljen od vodovodne cijevi u koju se stavlja raketa a paljenje se vrši preko akumulatora.
  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pripremio: Saša Rukavina

"To ti je isto kao da Robinzona kad se vratio pitaš šta mu je falilo", rekao nam je jedan od ljudi s kojima smo pokušali napraviti blic-anketu s pitanjem šta im prvo padne na pamet kad im se spomene opsada Sarajeva. Na listi onoga što je ljudima nedostajalo, neke stvari se, definitivno, ponavljaju kod svih i njih smo uvrstili među prvih 15. Interesantno je, međutim, i ono za šta nije bilo mjesta. Pa kaže jedan bivši vojnik da mu je u te četiri godine najviše falilo municije: "Nisam je mogao imati, koliko sam mogao rokati". Drugom su, opet, nedostajale "dobre gumene čizme rudarke za blato u rovovima". Na toj listi su i nafta, sjekire, argeta pašteta, insulin, poštar, stalna dozvola za tunel, Unproforova akreditacija, dozvola za policijski sat, samoposluga ili sendvič sa salamom i sirom... Šta je, međutim, ono čega su svi bili željni?

1. Kanisteri i dovoljno velika burad za vodu
Nakon sarajevske opsade, voda i sprave za njen ručni transport i kućno skladištenje definitivno su postale opšte mjesto svih budućih opsada i ratova. A u knjigama koje se bave proučavanjem umjetnosti preživljavanja jedna od obaveznih lekcija moraće biti sarajevsko iskustvo najracionalnijeg korištenja vode do posljednje kapi. Na mapama opsade upisani su neki toponimi za koje prosječne Sarajlije prije rata nisu ni čule (postrojenje za prečišćavanje Miljacke na Mošćanici, izvor kod Sarajevske pivare...), a među sarajevskim slikama koje su obilazile svijet jedan od najčešćih motiva je pranje veša u rijekama i potocima. Odmah za njim je onaj kad se, tokom kišnih dana, uhvati red kanistera pred probušenim olukom.

2. Kolica
Vjerovatno neopravdano, ostala su u sjenci onoga što je bilo lakše nabaviti, proizvesti ili smisliti. Bilo bi, međutim, interesantno sad pokušati napraviti pregled toga što se u ratu časno zvalo kolica i vidjeti ima li nešto i sad upotrebljivo. A na kolicima je najbolje proučavati svu maštovitost Sarajlija. Bilo ih je s točkićima poskidanim s kontejnera za smeće, bilo je dječijih kolica prerađenih u prikolice za bicikle, bilo ih je na skijama, sankama, s gumama na točkovima i bez njih. Nije ih bilo, valjda, samo s krilima. I bila su nasušna potreba: dovući bez njih vodu od Pivare do stana na Koševskom Brdu moglo se samo u količinama nedovoljnim ni da se saperu znoj i prašina od tog puta.

3. UNHCR-ova folija
Na prvi pogled podsjećala je na ona armirana mutna stakla kakva su se nekad stavljala na vrata ulaza u zgrade. Na drugi, i na opip, lako je bilo ustanoviti da nije ni nalik. Kombinacija nekoliko vrsta plastičnih masa, spresovanih u nešto mutno, prošarana bijelom trakom s plavim beskonačnim natpisom "UNHCR", isporučivana je u rolnama širokim metar i po. Ponekad je bila savršena zamjena za staklo na prozorima - nije se rasipala od detonacije, ali... Ko god kaže kako je zimi čuvala toplotu jednako kao i staklo - nije spavao u prostoriji zatvorenoj ovom folijom. Postojala je teorija po kojoj je to bila posljedica manjka one original crne smole kojom se lijepila za štokove, ali na januarskim minusima ispostavljalo se da to nije tačno.

4. Plinsko crijevo i prioritet za struju
Nije, dakle, bio problem što nema ni struje ni plina. Važno je bilo imati dovoljno crijeva za plin da se provede instalacija iz komšijinog stana i dozvolu da se pruži kabal za struju iz susjednog štaba. Sami energenti ponekad su se činili manje važnim - dok ih nema. Tek kad dođu, cijenile su se prave vrijednosti instalacija. O kvalitetu crijeva kojima su izvođene plinske instalacije ratni Nadrealisti snimili su čuveni skeč iz ambulante: "Granata, komšija? Nije, nego doš'o plin". Skeč su, opet, u premijernom prikazivanju vidjeli samo oni s prioritetom za struju. No, dobro: šest godina nakon deblokade, ostalo je malo tragova. Tu i tamo neka ulica koja je prekopana u ratu, a onda je obnovitelji sve do sada zaboravili ponovo asfaltirati, te ratne plinske instalacije, već odavno van upotrebe, ali sačuvane za "ne daj Bože"...

5. Peć
Civilizacijski, peć na čvrsto gorivo spada u davno prevaziđene stvari. No, koliko je civilizacija varljiva, žestoko su osjetili svi oni koji su u sarajevsku opsadu ušli s grijanjem iz Toplaninih radijatora i osuđeni na kuhanje strujom ili plinom. Peći na čvrsta goriva na mala su se vrata u živote opsjednutih Sarajlija vratile već u prvim danima, kad su iznošene iz budžaka i montirane u ulazima, pa je onda pravljen komšijski raspored kad ko kuha. Pravi bum doživjele su u prvim hladnim jesenjim danima i onda su proradili inovatori. Peći su klepane od bilo kakvih komada lima i ložene bilo čime što gori dovoljno dobro i dugo da stvori privid ognjišta. Plinski gorionici napravljeni od u kolut savijene metalne cijevi, nataknute na crijevo, izbušene i stučene s druge strane, pojavili su se tek kasnije. Na šta je to sve ličilo, vidio je (opet čitav) svijet tokom ratne izložbe peći, a mnogi su i danas ogorčeni i peći, potpuno neopravdano, krive za sve one izložene kućne biblioteke.

6. Drvo
Drvo kao gorivo, drvo kao proizvođač kiseonika i drvo kao objekat uljepšavanja grada - u svakoj varijanti opsada Sarajeva započela je bez dovoljno drveta. Vremenom, dok je opsada trajala, posječeno je sve što se moglo i smjelo posjeći. Vremenom, da je opsada potrajala, neko bi pronašao način da posiječe i aleju u Vilsonovom šetalištu i drveće u Velikom parku. Prvu je, objektivno, spasilo samo to što je s druge strane Miljacke bio agresorski položaj, drugo je, opet objektivno, spasio Dom policije i baza Vikićevih specijalaca u njemu. Pritisak na gradsko zelenilo lagano je pao kad se snabdijevanje grada ovim energentom polako prebacilo na područje Žuči, te vreće koje su pronošene kroz tunel.

7. Grbavica
Trebalo je 19. marta 1996., dok je Avdo Hebib zakucavao posljednju tablu s oznakama RMUP-a u reintegrisanim dijelovima grada, biti na stadionu Grbavica, pa shvatiti o čemu je, u stvari, Tifa govorio kad je otpjevao "...Heeeejjjjjjjj, rano ljuta..." Razvaljen stadion, na njemu grupa ljudi iz NK-a Željezničar ne silazi s betona tribina jer ne zna šta je na travi terena minirano, a šta nije i... Pravi planove kako što prije odigrati utakmicu. O tome se radi: Grbavica, dio grada, bila je simbol podijeljenosti i simbol ujedinjenosti. Grbavica, stadion, bila je simbol opstanka i simbol kraja opsade. Koliko god je prva ratna utakmica na Koševu bila propagandni trik generala Michaela Rosea, tadašnjeg komandanta Unprofora, toliko je prva poslijeratna utakmica na Grbavici bila simbol konačnog kraja opsade.

8. Akumulator, tranzistor
Zamjene za struju. Komplikovane: početkom rata iz većine izrešetanih i nepokretnih automobila povađeni su akumulatori koji su se pokazali kao zabluda kad ih je trebalo ponovo puniti. S druge strane, tranzistore je ponekad bilo bolje nemati. Početak rata obilježio je, recimo, kolega Željko Ružičić svojim divnim "Drage moje, dobri moji", hrabrio nas je onim "Jadovani s brda", a onda nam je taj isti tranzistor rekao kako je Ružičić stradao od granate koja je pala kod zgrade Predsjedništva. Ipak: da nije bilo akumulatora i tranzistora, ne bismo znali koliko su puta avioni s nosača američke Šeste flote grijali motore da započnu bombardovanje, ne bismo znali kad se dijeli humanitarna na već poznatim mjestima, ali ni kakav su dnevni učinak imali snajperista s Jevrejskog groblja i sijač smrti sa Špicaste stijene.

9. Svijeća, uljarice, baterije
Jedna od najjezivijih ratnih slika koja se tokom rata mogla vidjeti, bila je ona noćna s Igmana. Raspored mraka tačno je pokazivao linije opsade: krug svjetala koji je završavao na gradskoj liniji fronta od slobodnog dijela Sarajeva činio je doslovno i bukvalno crnu rupu. Utisak se, međutim, mijenjao kada se prođe tunel i krene prema čaršiji: traperava svjetlost svijeća, lojanica, kandila, uljarica, baterija, sijalica na akumulator, petrolejki (...) uspijevala je probiti se kroz krpe i ćebad kojima je grad bio, kao, zamračen. S koliko se malo svjetla živjelo tih noći, zna se kad se sjeti onog starog načina kupovanja sijalica "Daj mi jednu od 60 svijeća"... Pa i to malo svjetla znalo je izazvati svađe u kući čije je uzroke danas jedan kolega sveo na prostu dilemu: "Da li ulje sipati u kandilo ili u lonac?"

10. "Golf dvica"
Taj automobil neopravdano je ostao bez Zlatnog ljiljana, smatraju upućeni. Golf dvica, i to dizelaš, pokazao je nekoliko stvari: ide po svim mogućim podlogama, a može se u njega točiti šta ima - od prave nafte, preko raznih surogata, do trafo-ulja. Ne smetaju mu nagla nalijetanja na trotoare niti pun gepek municije i putnika mnogo više od onih pet koje su konstruktori Volkswagena predvidjeli. I, dvica je odigrala ulogu i u svim sarajevskim tragedijama: otvoren gepek, iz kojeg viri nešto, krvavo i masakrirano, s upaljenim svim žmigavcima, bjesomučno i urlajući sirenom prosto leti prema najbližoj bolnici... Zbog te slike koja je pratila svaki sarajevski masakr, dobro je što su ga prestali proizvoditi.

11. Cigarete
"Mogao si za njih sve kupiti", pomalo sjetno kaže jedan bivši vojnik. Jedan bivši civil ponekad se sjeti kako je umjesto gelera u ratu počeo skupljati one razne stranice iz knjiga od kojih je FDS pravio kutije za drinu. Neki se sjećaju jednog od priloga sarajevskom rječniku opsade: vebeer su na pijacama zvali bunt od 30 cigareta umotanih u tanki, neuvjerljivi celofan. U svakoj od tih varijanti cigareta je samo dokazivala kako se istorija stalno ponavlja. Karl Marks nam je, naime, objašnjavao transformacije ljudskog društva promjenom principa razmjene: robu za robu smijenio je robu za novac, pa novac za robu, a vrhunac je bio novac za novac. Cigarete tokom opsade vratile su stvar u robu za robu, period koji je u civilizovanom ljudskom društvu definitivno završio negdje s padom Rimskog carstva prije nešto manje od dvije hiljade godina.

12. Prava alkoholna pića
"Falila mi je prava rakija i pravi konjak, a ne one brlje koje smo pravili i pili", kaže jedan danas zakleti antialkoholičar. U brlje koje su se pile spada i još jedna sarajevska autentična tvorevina - sake. Na istoku je to rakija od riže i spada u red specijaliteta. U Sarajevu tokom opsade takođe je to bila rakija od riže, pravljena mutnim procesima u kadama, toliko složenim da je obični novinar teško može zapamtiti. Ukus joj je bio... Čistog metil ili etil alkohola? Nije važno, onog od kojeg se oslijepi. Sreća je pa u opkoljenom Sarajevu ni riže nije bilo dovoljno. A da se pilo, pilo se, čak i ne samo brlje: još jedno od opštih mjesta života u gradu su oni čuveni derneci nakon policijskog sata zalivani sarajevskim pivom donesenim u kanisterima iz, naravno, Pivare.

13. Kafa, šećer, čokolada, coca-cola
Bilo kojim redom poslagane, ove četiri stvari danas toliko predstavljaju svakodnevicu, da je apsurdno čak i pomisliti kako nekome u Sarajevu nedostaju. Tokom opsade, međutim, bilo je nepristojno čak i naglas razmišljati o tolikom luksuzu: čuj kafa, pa još slatka!? Pili su se razni nadomjesci - od onih bljutavih nes kafa, do prženog ječma ili čega li već. Bilo je, naravno, i kafe i čokolada i coca-cole i šećera i u ratnom Sarajevu, bilo ih je čak i na pijacama, ali, ponovo je u pitanju bila pristojnost. Nepristojno je bilo za deset dekagrama prave kafe potrošiti stogodišnju platu čak i ako nađete budalu koja će primiti bh. bonove. Platu? Čuj, platu!

14. Mirišljavi sapun
Ovdje su mišljenja podijeljena. S jedne strane je kategorična tvrdnja: "Ma šta to, kabaš je pravi", s druge je konstatacija "Ne da mati kabaš, hoće veš da pere". Hroničari opsade Sarajeva bilježe kako je tih dana bila sramota izaći na ulicu prljav ("Gdje ćeš takav pred doktora ako te pogodi"), ali bilježe kako je među izbjeglicama i onima koji su spremali pakete vladala zbunjenost: umjesto (očekivanih) brašna, ulja, šećera i takvih stvari, iz Sarajeva su tražili sapune, kolonjske vode, ukratko, lijepe stvari. E, sad, dalo bi se ovdje teoretisati o poznatom i famoznom sarajevskom duhu, ali razloge možda treba tražiti nešto prizemnije: hajde se ti peri svaki dan kabašem...

15. Telefonska veza
Zašto čovjek osjeti koliko mu struja, voda i telefon nedostaju tek kada ih nema? Ima li to veze s onom starom jevrejskom izrekom Da Bog da im'o pa nem'o? No, dobro, telefon, dakle. Postoje ljudi koji su o njemu ovisnici, ali tokom opsade Sarajeva nije se radilo o njima. Radilo se o onoj običnoj, ljudskoj, civilizacijskoj potrebi da se digne slušalica, okrene broj i razgovara. Ne toliko s najbližima koji su se rasuli po izbjeglištvima cijelog svijeta, taj dio priče uspješno su završavali kolega Alirizah Gaši i njegove radijske Pokidane veze. Ma koliko to zvučalo besmisleno, nedostajala je ona svakodnevna komunikacija, ono kad se zove curu s Otoke i dogovara sastanak naveče na čeki ili kad se s komšinicom koja je s Bistrika odselila na Dobrinju satima trača ona koja je nastavila svojim vešom prskati po (odavno neopranim) prozorima.

Share this post


Link to post
Share on other sites

SARAJEVSKA TUGA

NA POCETKU,NAKON SVEGA

Nakon sto sam sahranio majku bjezeci sa groblja na
koje su padale granate, nakon sto sam bratovu pusku
vratio vojnicima kad su ga donijeli u satorskom krilu,
nakon sto sam vidio pozar u ocima moje djece dok
bjeze u podrum medju strasne pacove, nakon sto sam
kuhinjskom krpom obrisao lice starice sa strahom da
ce ga prepoznati,nakon sto sam vidio gladnog psa
kako lize krv covjeka koji lezi na raskrsnici,
nakon svega
volio bih pisati pjesme koje bi licile na novinske
izvjestaje, prazne i hladne toliko da bi ih mogao
zaboraviti onoga casa kada me neko u prolazu upita:
Zasto pises pjesme koje lice na novinske izvjestaje?


LJUBAVNA PRICA

Prica o Bosku i Amiri koji su bjezeci iz Sarajeva
pokusali pretrcati most vjerujuci da postoji buducnost na
drugoj strani, na kojoj se vec desavala krvava proslost,
bila je medijski dogadjaj proljeca. Na polovini mosta
vec su bili mrtvi a onaj koji je povukao obarac nosio je
uniformu i nikad nije proglasen ubicom.
Sve svjetske novine pisale su o njima. Italijanski listovi
objavili su price o bosanskom Romeu i Juliji. Francuski
novinari pisali su o romanticnoj ljubavi koja nadrasta
politicke granice. Amerikanci su u njima vidjeli simbole
dvije nacije na podijeljenom mostu. Rusi su cutali.
Fotografije mrtvih ljubavnika odlazile su u mirna
proljeca.

Samo je moj prijatelj Prsic, Bosanac, vojnik na
obezbedjenju mosta, svaki dan morao gledati kako
crvi, musice i gavranovi dovrsavaju naduvena tijela
Boska i Amire. Cujem ga kako psuje dok na lice
stavlja gas masku kada proljetni vjetar, sa druge
strane mosta, ponese *mrad raspadanja.
O tome nisu pisale nijedne novine.

LEJLINA TAJNA

Doktorica Lejla sa Odjela za identifikaciju leseva
poludjela je pred novu godinu. Izasla je iz mrtvacnice,
pobacala je po ulici svoja dokumenta i zakljucala se u
stan sa scenama iskasapljenih tijela, rezbarenih usiju i
glava bez ociju. Na svaki glas u stubistu odgovarala je
vristanjem a nocu bi svirala rastimovani klavir i zavijala
poput ranjene zivotinje.
Sta je vidjela onoga dana u mrtvacnici? To pitanje kao
zarazna bolest pocelo je opsjedati komsiluk a tajna
Lejlinog ludila postala je nasa nocna mora. Lejlin duh
se uselio u haustor koji je postao radionica uzasa. Jedni
su tvrdili da je prepoznala lice svog pokojnog muza.
Drugi su bili blizi lesu koji su zlocinci sasili od tijela
raznih ljudi. Treci su zamisljali bebu u otvorenoj
majcinoj utrobi. Podrumsko skloniste u vrijeme
bombardovanja pretvaralo se u radionicu kosmara sve
dok strah od granate nije postao zanemarljiv u odnosu
na strah od necije maste. Haustori su uskoro opustjeli
a djavo se budio sa Lejlinim klavirom.
Kad su je odnijeli prerezanih vena prvog dana nove
godine niko nije sisao da je isprati. U njenom stanu
sad su izbjeglice i mirno spavaju. A mi jos uvijek nocu
cujemo zvuke Lejlinog klavira.

Goran Simic

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nazovi Karadžića radi ubistva

U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.
Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.

Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu.

Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same. Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca...

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

Share this post


Link to post
Share on other sites

"Niti jedna žena neće ostati i poginuti na ovom brodu samo zato jer je Ben Guggenheim bio kukavica!", odgovorio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena, kada mu je ponuđeno da se ukrca u čamac za spašavanje. Titanic je neumitno tonuo, a Benjamin Guggenheim dobro je znao da će se utopiti, ali je htio biti dostojan svoga javnog ugleda, stečenoga porijeklom i materijalnim bogatstvom, pa su mu ime i obraz koštali više od života. Tako je to bilo prije stotinjak godina: prava gospoda svemu su znala cijenu.

Tačno osamdeset godina nakon potonuća Titanica, u aprilu 1992., Marko Vešović našao se u Guggenheimovoj situaciji. Ali sarajevski profesor i pjesnik bio je skoro siromašak, bez stana i konta na banci, bez znatnog porijekla i društvenoga ugleda, sa ženom i tek rođenim djetetom. Kao tipičnome putniku trećega razreda nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je spašavao živu glavu. Ali ni on, kao ni njegov slavni prethodnik, nije iskoristio svoju priliku. Srećom, Sarajevo nije doživjelo sudbinu Titanica. Da jest, o Vešoviću i o njemu sličnima govorilo bi se danas kao o Benjaminu Guggenheimu i o njegovim bogatim prijateljima, koji nisu htjeli otići s broda na kojemu je ostalo žena i djece. Ili se samo nadamo da bi se tako govorilo, a zaboravljamo da ne bi imao tko govoriti, jer je sirota zemljica Bosna svijetu manje važna od davno potonuloga broda, a Sarajevo ne vrijedi ni koliko kabina trećega razreda na Titanicu.

Markovo javno sramoćenje započelo je malo po svršetku rata. U početku se činilo da mu to neki radikalniji muslimani ne praštaju što se kao Crnogorac i pravoslavac petlja u stvari koje se, izravno ili neizravno, tiču njihove vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Vešović je bivao sve neomiljeniji, pa i kod onih koji se ne izdaju za velike vjernike, postajalo je jasno da je njegov grijeh druge vrste. Ljudi mu nisu praštali ono zbog čega su u ratu gledali u njega kao u boga. Dok su okolo padale granate, Marko je funkcionirao kao moralni uzor, ali kada je definitivno došao mir, ljude je počela vrijeđati ideja da je Marko po bilo čemu bolji od njih. Osim toga, znali su da ne bi, da su se našli u njegovoj situaciji, postupili na isti način.

A onda je u Sarajevo, u ulozi crnogorskoga državnog poklisara, stigao Novak Kilibarda. Iako je s početka rata bio jedan od gorih među najgorima, pa ga je i sam Karadžić za to odlikovao, Kilibarda je u Sarajevu dočekan kao gospodin i veliki intelektualac. Ali ne zato što bismo bili sretni jer se čovjek u međuvremenu popravio, nego zato što znamo da smo u zla vremena bili bolji ljudi od njega. Kada prošeta Ferhadijom, Novak sreće sve same moralne vertikale. One koji ga pozdravljaju takva uloga katkad usrećuje, kao što ih zna grdno nasekirati ako svakoga jutra na ulici nalete na boljega od sebe, recimo na Marka.

Izbor između Vešovića i Kilibarde postao je sarajevska životna svakodnevica. Naravno, njih dvojica su i metafore, osim što su stvarni ljudi. Prvome će se tražiti sitne ljudske slabosti i krupne karakterne mane, opanjkavat će ga se zbog davnih prijateljstava, zbog riječi koje je izgovorio prije dvadeset godina, ili ih nikada nije izgovorio, ali nam se sve nekako čini da jest. Optuživat će ga se da je pri žiriranjima za književne nagrade sklon vlastitoj naciji, da je moralni i intelektualni maneken, da krivotvori bosansku povijest i da je slab iz oblasti bosanskoga patriotizma. A što je vrlo bitno, blatom se već odavno ne nabacuju radikalni nacionalisti i klerikalci. To čini ona dobra sarajevska raja, koja će svojim već legendarnim smislom za humor lako poništiti svaku činjenicu.

Drugome, Kilibardi, ili metafori koja se Kilibardom zove, nalazit će sve same vrline, iz čega će se čitati besmrtna sarajevska tradicija suživota. Mi se erotski uzbudimo pred zlikovcima koji su se u međuvremenu malo popravili, a još više pred vlastitom lakoćom praštanja. Ako je prije deset godina možda i klao, oko Kiseljaka ili na Palama, u Dretelju ili na Manjači, sasvim je svejedno, mi ćemo danas s njime popiti kafu, ili još bolje - sarajevsku pivu. Promakne li u tom času pločnikom ispred kafane kakav Vešović (ili kakav Lovrenović, premda je taj drukčiji, ali mu je društvena uloga slična), dobacit ćemo, opet po sarajevski: vidi one budale! Učinit ćemo to zbog sebe, ali i zbog dragoga gosta. Da nešto krivo ne pomisli, i da o gradu i svijetu ne zaključuje na osnovu lokalnih top-lista od prije deset ili petnaest godina. Legendarno je i to naše gostoprimstvo.

Pritom, silno je zamamna i sama potreba za ridikuliziranjem ljudi koji nipočemu ne bi trebali biti ridikuli. Znate onu, kada sarajevski jalijaši dobacuju Andriću, nakon što je netom dobio Nobelovu nagradu: Ćoro, napiše li se šta? Možda i nije istinita, ali je istinit razlog zbog kojega smo izmislili anegdotu, pa je, evo, ponavljamo i prepričavamo već desetljećima, i uživamo kada se stranac nasmije našem smislu za humor i odnosu prema veličinama. Ne, ne radi se tu o potrebi da budemo jednaki s najboljima među nama. Upravo suprotno: mi od njih želimo načiniti kretene. Nakon rata, i svega što se u tom ratu događalo, nakon svemirske samoće usred koje su izdisali Bosna i Sarajevo, kada je postalo jasno da smo, ipak, preživjeli, kretenima imaju postati svi koji su, u bilo kojem smislu, bili živi moralni toposi ovoga grada. Takvi koji su po vlastitome izboru ostali u gradu, ili takvi koji su mimo logike krda kojem pripadaju, i mimo onoga što su zagovarali njihovi pastiri, govorili u korist grada i zemlje. Njih danas valja uništiti da bi se bilo jedno s Kilibardama. Za genocid su, ionako, krivi neki anonimni srpski seljaci iz okolice Foče ili Kalinovika, a ne gospoda i akademici, poklisari iz prvoga komšiluka i vlasnici tržnih centara, koji se gnijezde u toplim sarajevskim njedrima, kako su se gnijezdili i prije rata. Da nije Karadžića i Mladića, i da nije Haaga, već bi smo se izmirili sa svima, osim s bližnjima.

A da li bi Benjamin Guggenheim potonuo skupa s Titanicom da je znao kakva će se govna spasiti? I da li bi Vešović ostao u Sarajevu da je znao da će mu, godinama kasnije, neki čudni ljudi lijepiti na čelo Radovanovo ime? Vjerujem da bi obojica opet jednako postupili. Nužno je u to vjerovati, jer ako ne vjeruješ, tada nikakav moral nema smisla. Moralna veličina je čovjek koji učini nešto što ti nisi u stanju, jer se plašiš i jer si slab. Sva naša snaga u tom je priznanju.

Miljenko Jergovic


SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
ARKANOVO GONDZE

1.
Nakon kasapnice u Miskinovoj ulici, BILJANA PLAVSIC je zamjaukala na Srni:"Srbi to ne bi ni u ludilu ucinili".
"Vjeruj, bogomi", rekoh prijatelju." O tome,sta Srbi ne bi ucinili, najpozvanija i jeste da govori ta unjkava ucjenjivacica sto je tri dana na Ilidzi drzala pet hiljada djece sa majkama.
Da Srbi, danas, po Bosni, civili ubijaju strogo u skladu sa Zenevskom konvencijom, to bolje od ikoga zna ovaj zuti babac, sto se naocigled cijele zemaljske kugle, nakon klanice u Bijeljini, vatao sa mladjahnim Arkanom, trenutno vodecim koljacem na planeti".
A prijatelj ce:"Cekaj! Mozda tvoje oci, odavde, iz rupe sarajevske, vide krivo. Ne zaboravi da Plavsicka, koja stoji gore, na brdu, mora biti kudikamo dalekovidnija od tebe. To jest, sa brda od 200 000 muslimanskih leseva, Biljana vidi stoput dalje no ti sa sarajevskog plocnika".

2.
Plavsicka je po struci biolog. Koji o Srbima govori kao o pripadnicima zivotinjske vrste cije su osobine, na naucnoj osnovi, ispitane podrobno, i opisane potanko, stoga se danas moze pouzdano kazati sta Srbin nece ni u pomamilu uciniti.
Zna se da su Srbi, otkako postoje, vazda bili najhristoljubiviji, najcovjekoljubiviji, najpravdoljubiviji, najmiroljubiviji, najgostoljubiviji, najdruzeljubiviji narod na zemlji. Zar to nije neoboriv dokaz da su pokolj u Miskinovoj ulici napravile potezne mine koje su muslimanske ruke podmetnule?
Ili jos preciznije: kao sto se pouzdano znade da se vuci ne hrane ribizlama nego jagnjetinom, isto toliko se pouzdano znade da je Srbinovo temeljno svojstvo - ne ubijanje djece, zena i staraca u repovima za hljeb i sladoled, nego pojanje uz gusle.
I to ne pojanje budkakvih rimovanih budalestina, nego pojanje stihova sekspirski jakih, kakvi su recimo ovi:
Slobodane, posalji salate,
bice mesa,klacemo Hrvate!
Danas, kad se navrsava puna godina dana srpske branidbe vlastitih vekovnih ognjista u Bosni, pogotovo je postalo jasno da Srbi ni u ludilu nisu mogli iskasapiti onoliki narod u Miskinovoj.
Doduse, danas znamo da Srbi, na primjer:
-hoce sa dva autobusa skinuti najmanje 188 zarobljenika,koje su "oslobodili" iz logora Trnopolje, i po kratkom postupku ih likvidirati negdje na Vlasicu,
-hoce zoljama pobiti u autobusu 47 Muslimana iz sela Ahatovici,
-hoce u Hambarinama, selu kod Prijedora koje je brojalo 800 domacinstava, ubiti najmanje polovinu zitelja,
-hoce u Rogatici, u jednom jedinom danu, od Gracanice do Tekije, smaci najmanje 70 Muslimana,
-ali znamo i to da ih ni u ludilu neces ubijediti da ispale makar dvije granate na cekace hljeba i sladoleda u ulici Vase Miskina Crnog.

Srbin ce bombardovati cak i porodiliste, uvjeren da na taj nacin, kao i svaki demokratski nastrojen dzentlmen, brani neotudivo pravo Muslimana da - nestanu.
Srbin ce, iz minobacaca, iz mitraljeza, pucati po dzenazama.
Srbin ce pitomce iz doma za retardiranu djecu u Visegradu upotrijebiti kao mete za uvjezbavanje oka svojih snajperista.
Ali Srbin se, jos na pocetku rata, zakleo da nikada, ni u ludilu, nece pristati da napravi klanicu u Miskinovoj ulici.
Nece. Iz principa nece. Takav mu je ukus.

Dr Marko Vesovic

Edited by Dacina curica

Share this post


Link to post
Share on other sites

SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
SRPSKA SUMA

1.
Kad je osnovana SRNA, najveci zivi liricar srpski, Stevan Raickovic, uzviknuo je:
"Iz romanijskih i jahorinskih suma prodire istina o srpskom narodu".
U casu kad je ove ushicene rijeci izgrcao, pjesnik njeznosti, slavitelj trava, velicatelj lisca, bio je, na zalost, od stvarnosti udaljen cetiri stotine kilometara, te nije mogao niti sanjati da ce ono - sto sa Pala poleti u vidu istine, u Sarajevo da sleti obavezno u vidu 125-milimetarske mine!
(Pogotovo nije mogao ocekivati da ce ovi letovi biti ponovljeni milion puta!)
Ali, zar Stevanu Raickovicu nije bilo poznato da su partizani, cetrdeset i pete, kad su se vratili iz sume, sa sobom donijeli i "istinu o srpskom narodu"? Napokon, Raickovic je licno, kao sesnaestogodisnjak, sa petokrakom na celu, pripomogao da ova istina bude transportovana od sume do - Narodne skupstine.
ISPOSTAVILO SE, NAKNADNO, DA SU PARTIZANI, IZ SUME, IZNIJELI TEK POLOVINU "ISTINE O SRPSKOM NARODU". DRUGA POLOVINA OSTALA JE CAMITI U SUMI GOTOVO POLA STOLJECA, A KAD JE KONACNO "PRODRLA" NA CISTINU, SVI SMO BILI IZNENADJENI, KO NEPRIJATNO, KO UGODNO, KOKARDOM NA NJENOM CELU, I NARODNOOSLOBODILACKOM KAMOM ZA NJENIM POJASOM...


SVIJET OKRENUT NAGLAVCE

Pita me prijatelj: Sta me odvuklo na ulicu, onda, kad je narod, po drugi put, krenuo na Karadziceve barikade?
Ma - sitnica, rekoh. Pisci su ljudi cudnog zrna: ne daj im hljeba da jedu, ali pusti ih da se bave sitnicama, i ne moras dalje za njih brinuti.
Jer kad sam vidio Karadziceve jurisnike koji, umjesto na nogama, nose carape na glavi, u magnovenju mi se prividjelo kako ona durmitorska avetinja kusa svijet okrenuti naglavacke. Sve sto se potom zbivalo, u stvari, znacilo je sve ocigledniju potvrdu i sve dublje obistinjenje moje prvasnje slutnje.
Pa tako i dan danji: sve sto govorim javno, i sto pisem za novine, zapravo je moje opiranje svijetu u kojem je carapa postala kapa.


STO KUCAS NOGOM, RADOVANE?

Jutro je. Cuje se kucanje na rajskim vratima. Izlazi sveti Petar, ubrusom brisuci kap zumanceta koja mu je pala na bradu.
"Ko ste vi?" - pita pridoslicu.
"Ja sam takozvani predsjednik takozvane republike srpske takozvani Radovan Karadzic".
"A sto kucas nogom, Radovane?"
"Hocu unutra".
"Ali ovo je raj, a ne han, Radovane! Tamo, prekoputa, tamo ti je pakao, tamo smo za te rezervisali jedno toplo mjestasce".
Karadzic odlazi, prijeteci: "Neka, zapamtices ti mene! Zaboravio si da je raj jedna od najstarijih srpskih zemalja".
Sjutradan, opet kucanje na rajskim dverima. Izlazi sveti Petar i ugleda veliku bulumentu ljudstva, isto kao na Sarajevskom aerodromu u aprilu 1992.godine.
"Cime mogu da vam pomognem?"
"Pusti nas unutra".
"Imate li vize za raj?"
"Kakve vize? Nas je poslao Radovan Karadzic licno. Rekao nam je: samo vi svetome Petru kazite da sam vas ja poslao,i nikakve pusule nece vam trebati".
"Sta Radovan, kakav Karadzic?" - razgalami se sveti Petar. "Pa Karadzica smo vrgli u pakao".
"To znamo", vele pridoslice." To odlicno znamo. Mi smo - izbjeglice iz pakla".

Dr Marko Vesovic

Share this post


Link to post
Share on other sites

"Lijepo jutro. Štimung morski. Trčim obalom za komšijom Mirom i njegovom kćerkom Anjom.Prozačan izlazak sunca. Miljacka skoro presušila.
Pjevam sa Mirom.
"Hoću da te zaboravim, ali ne znam kako?"
Anja Franković se ljuti.
"S kim ja trčim? Fuj!"- kaže ona.
"Neću popravljati zube dok ti ne završiš stomatologiju!" uzvikujem.
Anja se duri. Mi pjevamo.
!Al sad evo kraj je svemu."
Pucnjava. Bježimo u našu zgradu. Padaju granate. Grmljavina topova. Pijem kakao. Na jednoj utičnici imamo struje. Haos koji vlada na tom planu niko ne razumije.
Ismet me vozi na Televiziju. Kod "Karingtonke" gužva. Granata leti iznad Predsjedništva i udara drveče u parku, preko puta zgrade. Eksplozija. Dim. Skrećemo kombijem u pasaž "Karingtonke".
Nastaje metež.
"Opusti se!"-kažem Ismetu.
On me gledao kao da sam lud. Saznajemo da je od eksplozije ranjeno više osoba.
"Naš život su elementi: voda, plin, vatra, struje, drva, brašno, ulje, riža....eksplozije...smrt...", govorim Ismetu koji vozi zaobilaznim putem. U Televiziji Alfo Zulić mi saopštava da je umro Jan Beran, Dogovaramo da Afo kaže par riječi o Janu u večerašnjem Dnevniku.
"Imamo portret", prisjećam se.
"Nemamo struje da ga presnimimo", kaže Afo. "Emitovat ćemo ga nekog mirnijeg dana."
Jan Beran je bio znalac kamere, mudrac, putnik. Ljubitelj vina i Hercegovine. Većina ljudi iz ovog esnafa učila je kod "tata" Jana trikove našeg zanata.
Nekad davno, prepirao sam se sa mladim snimateljem koji je tvrdio kako je nemoguće snimiti samo sunce u kadru, bez prstena izmaglice.
"Vidio sam takav kadar u Kurosavinom filmu "Skrivena tvrđava", rekao sam.
Otišli smo do Berana.
"Draga djeco, ima dvadeset načina da se riješi vaš problem", govorio je znalac, "Ali, prvo naručite piće!"
Volio je da u predvečerje pije rujno vino "Na kamenu, u Počitelju", i pripovjeda o davnim vremenima ovih "čarobnih prostora". Snimao je starine, iskopine i ruševine, rijeke i jezera, drveče i cvijeće, stećke, stare gradove i kule. Nikada ljude.
Pomoću statičnih kadrova, koje je mogao prepoznati svaki gledalac, pričao je priče koje su napisali Bašeskija, Andrić. Selimović, Dizdar, Ćatić, Kulenović.
Motivi koje je obrađivao zahtjevali su stilizaciju, besprijekornu kompoziciju, statiku, dug kadar, mir bez pokreta. Brusio je svoj prepoznatljiv stil, kao što draguljari bruse rijetko plemenito kamenje. Njegovim sekvencama duvali su vjetrovi iz dalekih vijekova. Najsvježije priče desile su se nedavno, prije dvije stotine godina.
Sa Aleksandrom Sašom Vesligajem snimio je prvi filmski mjesečnik, za preduzeće "Bosna-film" u režiji Marinka Gazdića. Bio je direktor filma prvog bosanskohercegovačkog filma u boji "Veziljini sinovi" , u režiji Pjera Majhrovskog.
Pan Jan Beran bio je jedan od osnivača TV Sarajevo gdje je i ostvario svoja najznačajnija djela. Lutao je od Jajca, Livna, Travnika, Kreševa, Fojnice, Vareša do Boračkog jezera, Mostara, Blagaja, Bune, Počitelja, Stoca i Trebinja.
Sve što je snimao, pisao i pričao dešavalo se u Bosni i Hercegovini. Snimam sekvencu mog vizuelnog dnevnika posvećenog Janu Beranu. Zove se "Tišina".
Veoma je toplo. Snimamo putu ulicu kod Otoke. Asfalt se topi. Prebacujemo se do Veterinarskog fakulteta.
"Interesuje nas samo praznina i pustoš", kaže snimatelj Miki Uherka.
"Toga ima koliko hoćeš", reče plava cura uvrijeđeno.
Idemo dalje. Elektroprivreda, Hotel "Bristol". Srednja kapija Kasarne "Maršal Tito". Poslije pucnjave po kombiju Televizije, sa prozora Kasarne, dok je u njoj bila JNA, prvi put stojim pred ovim zgradurinama. Tramvajska stanica razrušena.
"Baš smo zgodna meta"-kaže Miki.
Neprijatno je. Sunce prži. Ljudi se kriju pored Muzeja Revolucije. Puca pam. Neprijatna jeka. Vidim dim iznad Koševa. Pokušavamo ustanoviti od kuda je pucano.
Ležimo ispod zida na "Obali vojvode Stepe", preko puta kina "Tesla" i slikamo pustu ulicu. Prilazi nam usplahireni kinooperater Kasim. Misli da nam je zlo. Kad mu rekosmo za Berana, rastuži se.
"Bio je pravi čo'jek za rakije", reče Kasim.
"Bio je ters", dodadoh.
"Jebeš čo'jeka koji nije ters", uzviknu Kasim i otrča preko ulice.
Snimaju me kako vadim vodu iz Miljacke. Pričam u kameru.
Govorim o Janu, njegovom porijeklu iz srednje Evrope, radu, životu, ratovima....
Dok snimamo padaju granante. Odjekuju eksplozije. Dobar fon za ratnu priču.
Zvuk aviona.
Obala masna, Tužna. Pusta.
Napušteni i razvaljeni tramvaji.
Opljačkane radnje.
Razjebano razbojište.
Govorim da Sarajevo ima položaj kao Granada, ljepotica Andaluzije. Pričam o Alhambri. Hotelu "Luz Granada" (Svjetlost Granade). Krčmama. Gitarama. Igračicama. Palmama. Snijegu na Siera Nevadi. Izabeli Katoličkoj, Filipu Aragonskom i Bo Abdilu, posljednjem arapskom kralju Granade.
O 1492. godini i rekonkvisti. O zalasku sunca u vrhovima Alhambre.
I pomislih: Sve to ima veze sa panom Janom Beranom.
Siva mačka gega ulicom. Čudimo se kako je preživjela.
Odlazim kući i čitam Krležu: "Ovi jadni narodi, bijedne ove narodnosti u prnjama vječne narodne borbe, ova nardna ropstva i narodna oslobođenja, ove jadne opere sa bengalskom rasvjetom, sve same slabe slike, epigonsko preslikavanje, kromo litografije u četverobojnom tisku za čitanke, images d'epinal.."
Odlažem knjigu i pomislim: Jan Bera je bio pravi Bosanac. U tome bi se, siguran sam, složili svi, i muslimani i hrvati i srbi i jevreji....

Mirza Idrizović "Spomenar"

Share this post


Link to post
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
Sign in to follow this  

  • Recently Browsing   0 members

    No registered users viewing this page.



  • Forum Statistics

    • Total Topics
      24065
    • Total Posts
      378359
×