Jump to content

Dacina curica

Članovi
  • Content Count

    388
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by Dacina curica

  1. Hvala Ciklameta :cheekkiss: Na trpezarijskom stolu je bio "Halloween", ovo je samo svedski sto u kuhinji. :) A pravili smo mlnster cupcakes ali nisam uslikala. :( Bili su poput ovih, ovi su od prije par godina
  2. Ludjacki vikend, djecija zabava za Halloween, a i zvrk i ja bolesni. Ali ne dade mi da otkazem, godinu dana je cekao svoj "party". Malo meze Tortica Zao mi je sto nisam uslikala cupcakes, bili su super (hvalite me usta moja :D)
  3. Ciklameta fantasticno. :) Sretan rodjendanko malenoj princezi. ♡
  4.   Banjaluka, dje mi je odgovor? :rtfm:   Herka sta je fidza, nikad cula.
  5. Hahahahahahahah bleso :cheekkiss:   Ja nisam nikad koristila, sir da ali mlijeko nisam. Ali Tigra mi jucer preporuci pa sam nabavila. :)
  6. Kozje mlijeko cu samo kratkotrajno koristiti dok ne ozdravim. Nisam znala to za anemiju Ciklama, hvala. :cheekkiss: Tigroni :cheekkiss: bila sam u pravu, ipak je upala :(
  7. Kupljeno (u Whole Foods, organsko, nema domaceg) :cheekkiss:
  8.   Plaha = dobra! :) Doci du ja tebi :D   Ja danas ne kuham! (dok se ne predomislim) Vodim dijete na veceru negdje, bolesna sam i nemam snage za stojanje u kuhinji.
  9. Uh, plaha! Kako bi mi sad legao jedan trokut. :)
  10. Dodjoh kuci a doceka me paket, zaboravila da sam narucila. :D Najbolje potkosulje i gacice na svijetu, pamuk k'o puter - Gilly Hicks. ♡ Uz to kupila i par losiona za tijelo (njihovi najljepse mirisu ♥), labelo/sjaj za usne i jos nekih "djidja". Bas me obradova. :)
  11.     De mi sacuvaj taj fotoaparat :)
  12. Svidjelo mi se :)   U jednom manastiru, stari sveštenik, pravi svetac, ne uspijeva da sakrije svoju tugu. - Zašto si tako tužan oče? - upita ga mladi monah. - Zato što počinjem da sumnjam u inteligenciju moje braće, u vezi sa velikim Božjim istinama. Već treći put im pokazujem komad tkanine na kom sam nacrtao malu crvenu tačku, moleći ih da mi kažu šta vide. Svi su mi odgovorili ’malu crvenu tačku’ a niko nije rekao ’komad tkanine’...
  13. "Lijepo jutro. Štimung morski. Trčim obalom za komšijom Mirom i njegovom kćerkom Anjom.Prozačan izlazak sunca. Miljacka skoro presušila. Pjevam sa Mirom. "Hoću da te zaboravim, ali ne znam kako?" Anja Franković se ljuti. "S kim ja trčim? Fuj!"- kaže ona. "Neću popravljati zube dok ti ne završiš stomatologiju!" uzvikujem. Anja se duri. Mi pjevamo. !Al sad evo kraj je svemu." Pucnjava. Bježimo u našu zgradu. Padaju granate. Grmljavina topova. Pijem kakao. Na jednoj utičnici imamo struje. Haos koji vlada na tom planu niko ne razumije. Ismet me vozi na Televiziju. Kod "Karingtonke" gužva. Granata leti iznad Predsjedništva i udara drveče u parku, preko puta zgrade. Eksplozija. Dim. Skrećemo kombijem u pasaž "Karingtonke". Nastaje metež. "Opusti se!"-kažem Ismetu. On me gledao kao da sam lud. Saznajemo da je od eksplozije ranjeno više osoba. "Naš život su elementi: voda, plin, vatra, struje, drva, brašno, ulje, riža....eksplozije...smrt...", govorim Ismetu koji vozi zaobilaznim putem. U Televiziji Alfo Zulić mi saopštava da je umro Jan Beran, Dogovaramo da Afo kaže par riječi o Janu u večerašnjem Dnevniku. "Imamo portret", prisjećam se. "Nemamo struje da ga presnimimo", kaže Afo. "Emitovat ćemo ga nekog mirnijeg dana." Jan Beran je bio znalac kamere, mudrac, putnik. Ljubitelj vina i Hercegovine. Većina ljudi iz ovog esnafa učila je kod "tata" Jana trikove našeg zanata. Nekad davno, prepirao sam se sa mladim snimateljem koji je tvrdio kako je nemoguće snimiti samo sunce u kadru, bez prstena izmaglice. "Vidio sam takav kadar u Kurosavinom filmu "Skrivena tvrđava", rekao sam. Otišli smo do Berana. "Draga djeco, ima dvadeset načina da se riješi vaš problem", govorio je znalac, "Ali, prvo naručite piće!" Volio je da u predvečerje pije rujno vino "Na kamenu, u Počitelju", i pripovjeda o davnim vremenima ovih "čarobnih prostora". Snimao je starine, iskopine i ruševine, rijeke i jezera, drveče i cvijeće, stećke, stare gradove i kule. Nikada ljude. Pomoću statičnih kadrova, koje je mogao prepoznati svaki gledalac, pričao je priče koje su napisali Bašeskija, Andrić. Selimović, Dizdar, Ćatić, Kulenović. Motivi koje je obrađivao zahtjevali su stilizaciju, besprijekornu kompoziciju, statiku, dug kadar, mir bez pokreta. Brusio je svoj prepoznatljiv stil, kao što draguljari bruse rijetko plemenito kamenje. Njegovim sekvencama duvali su vjetrovi iz dalekih vijekova. Najsvježije priče desile su se nedavno, prije dvije stotine godina. Sa Aleksandrom Sašom Vesligajem snimio je prvi filmski mjesečnik, za preduzeće "Bosna-film" u režiji Marinka Gazdića. Bio je direktor filma prvog bosanskohercegovačkog filma u boji "Veziljini sinovi" , u režiji Pjera Majhrovskog. Pan Jan Beran bio je jedan od osnivača TV Sarajevo gdje je i ostvario svoja najznačajnija djela. Lutao je od Jajca, Livna, Travnika, Kreševa, Fojnice, Vareša do Boračkog jezera, Mostara, Blagaja, Bune, Počitelja, Stoca i Trebinja. Sve što je snimao, pisao i pričao dešavalo se u Bosni i Hercegovini. Snimam sekvencu mog vizuelnog dnevnika posvećenog Janu Beranu. Zove se "Tišina". Veoma je toplo. Snimamo putu ulicu kod Otoke. Asfalt se topi. Prebacujemo se do Veterinarskog fakulteta. "Interesuje nas samo praznina i pustoš", kaže snimatelj Miki Uherka. "Toga ima koliko hoćeš", reče plava cura uvrijeđeno. Idemo dalje. Elektroprivreda, Hotel "Bristol". Srednja kapija Kasarne "Maršal Tito". Poslije pucnjave po kombiju Televizije, sa prozora Kasarne, dok je u njoj bila JNA, prvi put stojim pred ovim zgradurinama. Tramvajska stanica razrušena. "Baš smo zgodna meta"-kaže Miki. Neprijatno je. Sunce prži. Ljudi se kriju pored Muzeja Revolucije. Puca pam. Neprijatna jeka. Vidim dim iznad Koševa. Pokušavamo ustanoviti od kuda je pucano. Ležimo ispod zida na "Obali vojvode Stepe", preko puta kina "Tesla" i slikamo pustu ulicu. Prilazi nam usplahireni kinooperater Kasim. Misli da nam je zlo. Kad mu rekosmo za Berana, rastuži se. "Bio je pravi čo'jek za rakije", reče Kasim. "Bio je ters", dodadoh. "Jebeš čo'jeka koji nije ters", uzviknu Kasim i otrča preko ulice. Snimaju me kako vadim vodu iz Miljacke. Pričam u kameru. Govorim o Janu, njegovom porijeklu iz srednje Evrope, radu, životu, ratovima.... Dok snimamo padaju granante. Odjekuju eksplozije. Dobar fon za ratnu priču. Zvuk aviona. Obala masna, Tužna. Pusta. Napušteni i razvaljeni tramvaji. Opljačkane radnje. Razjebano razbojište. Govorim da Sarajevo ima položaj kao Granada, ljepotica Andaluzije. Pričam o Alhambri. Hotelu "Luz Granada" (Svjetlost Granade). Krčmama. Gitarama. Igračicama. Palmama. Snijegu na Siera Nevadi. Izabeli Katoličkoj, Filipu Aragonskom i Bo Abdilu, posljednjem arapskom kralju Granade. O 1492. godini i rekonkvisti. O zalasku sunca u vrhovima Alhambre. I pomislih: Sve to ima veze sa panom Janom Beranom. Siva mačka gega ulicom. Čudimo se kako je preživjela. Odlazim kući i čitam Krležu: "Ovi jadni narodi, bijedne ove narodnosti u prnjama vječne narodne borbe, ova nardna ropstva i narodna oslobođenja, ove jadne opere sa bengalskom rasvjetom, sve same slabe slike, epigonsko preslikavanje, kromo litografije u četverobojnom tisku za čitanke, images d'epinal.." Odlažem knjigu i pomislim: Jan Bera je bio pravi Bosanac. U tome bi se, siguran sam, složili svi, i muslimani i hrvati i srbi i jevreji.... Mirza Idrizović "Spomenar"
  14. SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE SRPSKA SUMA 1. Kad je osnovana SRNA, najveci zivi liricar srpski, Stevan Raickovic, uzviknuo je: "Iz romanijskih i jahorinskih suma prodire istina o srpskom narodu". U casu kad je ove ushicene rijeci izgrcao, pjesnik njeznosti, slavitelj trava, velicatelj lisca, bio je, na zalost, od stvarnosti udaljen cetiri stotine kilometara, te nije mogao niti sanjati da ce ono - sto sa Pala poleti u vidu istine, u Sarajevo da sleti obavezno u vidu 125-milimetarske mine! (Pogotovo nije mogao ocekivati da ce ovi letovi biti ponovljeni milion puta!) Ali, zar Stevanu Raickovicu nije bilo poznato da su partizani, cetrdeset i pete, kad su se vratili iz sume, sa sobom donijeli i "istinu o srpskom narodu"? Napokon, Raickovic je licno, kao sesnaestogodisnjak, sa petokrakom na celu, pripomogao da ova istina bude transportovana od sume do - Narodne skupstine. ISPOSTAVILO SE, NAKNADNO, DA SU PARTIZANI, IZ SUME, IZNIJELI TEK POLOVINU "ISTINE O SRPSKOM NARODU". DRUGA POLOVINA OSTALA JE CAMITI U SUMI GOTOVO POLA STOLJECA, A KAD JE KONACNO "PRODRLA" NA CISTINU, SVI SMO BILI IZNENADJENI, KO NEPRIJATNO, KO UGODNO, KOKARDOM NA NJENOM CELU, I NARODNOOSLOBODILACKOM KAMOM ZA NJENIM POJASOM... SVIJET OKRENUT NAGLAVCE Pita me prijatelj: Sta me odvuklo na ulicu, onda, kad je narod, po drugi put, krenuo na Karadziceve barikade? Ma - sitnica, rekoh. Pisci su ljudi cudnog zrna: ne daj im hljeba da jedu, ali pusti ih da se bave sitnicama, i ne moras dalje za njih brinuti. Jer kad sam vidio Karadziceve jurisnike koji, umjesto na nogama, nose carape na glavi, u magnovenju mi se prividjelo kako ona durmitorska avetinja kusa svijet okrenuti naglavacke. Sve sto se potom zbivalo, u stvari, znacilo je sve ocigledniju potvrdu i sve dublje obistinjenje moje prvasnje slutnje. Pa tako i dan danji: sve sto govorim javno, i sto pisem za novine, zapravo je moje opiranje svijetu u kojem je carapa postala kapa. STO KUCAS NOGOM, RADOVANE? Jutro je. Cuje se kucanje na rajskim vratima. Izlazi sveti Petar, ubrusom brisuci kap zumanceta koja mu je pala na bradu. "Ko ste vi?" - pita pridoslicu. "Ja sam takozvani predsjednik takozvane republike srpske takozvani Radovan Karadzic". "A sto kucas nogom, Radovane?" "Hocu unutra". "Ali ovo je raj, a ne han, Radovane! Tamo, prekoputa, tamo ti je pakao, tamo smo za te rezervisali jedno toplo mjestasce". Karadzic odlazi, prijeteci: "Neka, zapamtices ti mene! Zaboravio si da je raj jedna od najstarijih srpskih zemalja". Sjutradan, opet kucanje na rajskim dverima. Izlazi sveti Petar i ugleda veliku bulumentu ljudstva, isto kao na Sarajevskom aerodromu u aprilu 1992.godine. "Cime mogu da vam pomognem?" "Pusti nas unutra". "Imate li vize za raj?" "Kakve vize? Nas je poslao Radovan Karadzic licno. Rekao nam je: samo vi svetome Petru kazite da sam vas ja poslao,i nikakve pusule nece vam trebati". "Sta Radovan, kakav Karadzic?" - razgalami se sveti Petar. "Pa Karadzica smo vrgli u pakao". "To znamo", vele pridoslice." To odlicno znamo. Mi smo - izbjeglice iz pakla". Dr Marko Vesovic
  15. "Niti jedna žena neće ostati i poginuti na ovom brodu samo zato jer je Ben Guggenheim bio kukavica!", odgovorio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena, kada mu je ponuđeno da se ukrca u čamac za spašavanje. Titanic je neumitno tonuo, a Benjamin Guggenheim dobro je znao da će se utopiti, ali je htio biti dostojan svoga javnog ugleda, stečenoga porijeklom i materijalnim bogatstvom, pa su mu ime i obraz koštali više od života. Tako je to bilo prije stotinjak godina: prava gospoda svemu su znala cijenu. Tačno osamdeset godina nakon potonuća Titanica, u aprilu 1992., Marko Vešović našao se u Guggenheimovoj situaciji. Ali sarajevski profesor i pjesnik bio je skoro siromašak, bez stana i konta na banci, bez znatnog porijekla i društvenoga ugleda, sa ženom i tek rođenim djetetom. Kao tipičnome putniku trećega razreda nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je spašavao živu glavu. Ali ni on, kao ni njegov slavni prethodnik, nije iskoristio svoju priliku. Srećom, Sarajevo nije doživjelo sudbinu Titanica. Da jest, o Vešoviću i o njemu sličnima govorilo bi se danas kao o Benjaminu Guggenheimu i o njegovim bogatim prijateljima, koji nisu htjeli otići s broda na kojemu je ostalo žena i djece. Ili se samo nadamo da bi se tako govorilo, a zaboravljamo da ne bi imao tko govoriti, jer je sirota zemljica Bosna svijetu manje važna od davno potonuloga broda, a Sarajevo ne vrijedi ni koliko kabina trećega razreda na Titanicu. Markovo javno sramoćenje započelo je malo po svršetku rata. U početku se činilo da mu to neki radikalniji muslimani ne praštaju što se kao Crnogorac i pravoslavac petlja u stvari koje se, izravno ili neizravno, tiču njihove vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Vešović je bivao sve neomiljeniji, pa i kod onih koji se ne izdaju za velike vjernike, postajalo je jasno da je njegov grijeh druge vrste. Ljudi mu nisu praštali ono zbog čega su u ratu gledali u njega kao u boga. Dok su okolo padale granate, Marko je funkcionirao kao moralni uzor, ali kada je definitivno došao mir, ljude je počela vrijeđati ideja da je Marko po bilo čemu bolji od njih. Osim toga, znali su da ne bi, da su se našli u njegovoj situaciji, postupili na isti način. A onda je u Sarajevo, u ulozi crnogorskoga državnog poklisara, stigao Novak Kilibarda. Iako je s početka rata bio jedan od gorih među najgorima, pa ga je i sam Karadžić za to odlikovao, Kilibarda je u Sarajevu dočekan kao gospodin i veliki intelektualac. Ali ne zato što bismo bili sretni jer se čovjek u međuvremenu popravio, nego zato što znamo da smo u zla vremena bili bolji ljudi od njega. Kada prošeta Ferhadijom, Novak sreće sve same moralne vertikale. One koji ga pozdravljaju takva uloga katkad usrećuje, kao što ih zna grdno nasekirati ako svakoga jutra na ulici nalete na boljega od sebe, recimo na Marka. Izbor između Vešovića i Kilibarde postao je sarajevska životna svakodnevica. Naravno, njih dvojica su i metafore, osim što su stvarni ljudi. Prvome će se tražiti sitne ljudske slabosti i krupne karakterne mane, opanjkavat će ga se zbog davnih prijateljstava, zbog riječi koje je izgovorio prije dvadeset godina, ili ih nikada nije izgovorio, ali nam se sve nekako čini da jest. Optuživat će ga se da je pri žiriranjima za književne nagrade sklon vlastitoj naciji, da je moralni i intelektualni maneken, da krivotvori bosansku povijest i da je slab iz oblasti bosanskoga patriotizma. A što je vrlo bitno, blatom se već odavno ne nabacuju radikalni nacionalisti i klerikalci. To čini ona dobra sarajevska raja, koja će svojim već legendarnim smislom za humor lako poništiti svaku činjenicu. Drugome, Kilibardi, ili metafori koja se Kilibardom zove, nalazit će sve same vrline, iz čega će se čitati besmrtna sarajevska tradicija suživota. Mi se erotski uzbudimo pred zlikovcima koji su se u međuvremenu malo popravili, a još više pred vlastitom lakoćom praštanja. Ako je prije deset godina možda i klao, oko Kiseljaka ili na Palama, u Dretelju ili na Manjači, sasvim je svejedno, mi ćemo danas s njime popiti kafu, ili još bolje - sarajevsku pivu. Promakne li u tom času pločnikom ispred kafane kakav Vešović (ili kakav Lovrenović, premda je taj drukčiji, ali mu je društvena uloga slična), dobacit ćemo, opet po sarajevski: vidi one budale! Učinit ćemo to zbog sebe, ali i zbog dragoga gosta. Da nešto krivo ne pomisli, i da o gradu i svijetu ne zaključuje na osnovu lokalnih top-lista od prije deset ili petnaest godina. Legendarno je i to naše gostoprimstvo. Pritom, silno je zamamna i sama potreba za ridikuliziranjem ljudi koji nipočemu ne bi trebali biti ridikuli. Znate onu, kada sarajevski jalijaši dobacuju Andriću, nakon što je netom dobio Nobelovu nagradu: Ćoro, napiše li se šta? Možda i nije istinita, ali je istinit razlog zbog kojega smo izmislili anegdotu, pa je, evo, ponavljamo i prepričavamo već desetljećima, i uživamo kada se stranac nasmije našem smislu za humor i odnosu prema veličinama. Ne, ne radi se tu o potrebi da budemo jednaki s najboljima među nama. Upravo suprotno: mi od njih želimo načiniti kretene. Nakon rata, i svega što se u tom ratu događalo, nakon svemirske samoće usred koje su izdisali Bosna i Sarajevo, kada je postalo jasno da smo, ipak, preživjeli, kretenima imaju postati svi koji su, u bilo kojem smislu, bili živi moralni toposi ovoga grada. Takvi koji su po vlastitome izboru ostali u gradu, ili takvi koji su mimo logike krda kojem pripadaju, i mimo onoga što su zagovarali njihovi pastiri, govorili u korist grada i zemlje. Njih danas valja uništiti da bi se bilo jedno s Kilibardama. Za genocid su, ionako, krivi neki anonimni srpski seljaci iz okolice Foče ili Kalinovika, a ne gospoda i akademici, poklisari iz prvoga komšiluka i vlasnici tržnih centara, koji se gnijezde u toplim sarajevskim njedrima, kako su se gnijezdili i prije rata. Da nije Karadžića i Mladića, i da nije Haaga, već bi smo se izmirili sa svima, osim s bližnjima. A da li bi Benjamin Guggenheim potonuo skupa s Titanicom da je znao kakva će se govna spasiti? I da li bi Vešović ostao u Sarajevu da je znao da će mu, godinama kasnije, neki čudni ljudi lijepiti na čelo Radovanovo ime? Vjerujem da bi obojica opet jednako postupili. Nužno je u to vjerovati, jer ako ne vjeruješ, tada nikakav moral nema smisla. Moralna veličina je čovjek koji učini nešto što ti nisi u stanju, jer se plašiš i jer si slab. Sva naša snaga u tom je priznanju. Miljenko Jergovic SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE ARKANOVO GONDZE 1. Nakon kasapnice u Miskinovoj ulici, BILJANA PLAVSIC je zamjaukala na Srni:"Srbi to ne bi ni u ludilu ucinili". "Vjeruj, bogomi", rekoh prijatelju." O tome,sta Srbi ne bi ucinili, najpozvanija i jeste da govori ta unjkava ucjenjivacica sto je tri dana na Ilidzi drzala pet hiljada djece sa majkama. Da Srbi, danas, po Bosni, civili ubijaju strogo u skladu sa Zenevskom konvencijom, to bolje od ikoga zna ovaj zuti babac, sto se naocigled cijele zemaljske kugle, nakon klanice u Bijeljini, vatao sa mladjahnim Arkanom, trenutno vodecim koljacem na planeti". A prijatelj ce:"Cekaj! Mozda tvoje oci, odavde, iz rupe sarajevske, vide krivo. Ne zaboravi da Plavsicka, koja stoji gore, na brdu, mora biti kudikamo dalekovidnija od tebe. To jest, sa brda od 200 000 muslimanskih leseva, Biljana vidi stoput dalje no ti sa sarajevskog plocnika". 2. Plavsicka je po struci biolog. Koji o Srbima govori kao o pripadnicima zivotinjske vrste cije su osobine, na naucnoj osnovi, ispitane podrobno, i opisane potanko, stoga se danas moze pouzdano kazati sta Srbin nece ni u pomamilu uciniti. Zna se da su Srbi, otkako postoje, vazda bili najhristoljubiviji, najcovjekoljubiviji, najpravdoljubiviji, najmiroljubiviji, najgostoljubiviji, najdruzeljubiviji narod na zemlji. Zar to nije neoboriv dokaz da su pokolj u Miskinovoj ulici napravile potezne mine koje su muslimanske ruke podmetnule? Ili jos preciznije: kao sto se pouzdano znade da se vuci ne hrane ribizlama nego jagnjetinom, isto toliko se pouzdano znade da je Srbinovo temeljno svojstvo - ne ubijanje djece, zena i staraca u repovima za hljeb i sladoled, nego pojanje uz gusle. I to ne pojanje budkakvih rimovanih budalestina, nego pojanje stihova sekspirski jakih, kakvi su recimo ovi: Slobodane, posalji salate, bice mesa,klacemo Hrvate! Danas, kad se navrsava puna godina dana srpske branidbe vlastitih vekovnih ognjista u Bosni, pogotovo je postalo jasno da Srbi ni u ludilu nisu mogli iskasapiti onoliki narod u Miskinovoj. Doduse, danas znamo da Srbi, na primjer: -hoce sa dva autobusa skinuti najmanje 188 zarobljenika,koje su "oslobodili" iz logora Trnopolje, i po kratkom postupku ih likvidirati negdje na Vlasicu, -hoce zoljama pobiti u autobusu 47 Muslimana iz sela Ahatovici, -hoce u Hambarinama, selu kod Prijedora koje je brojalo 800 domacinstava, ubiti najmanje polovinu zitelja, -hoce u Rogatici, u jednom jedinom danu, od Gracanice do Tekije, smaci najmanje 70 Muslimana, -ali znamo i to da ih ni u ludilu neces ubijediti da ispale makar dvije granate na cekace hljeba i sladoleda u ulici Vase Miskina Crnog. Srbin ce bombardovati cak i porodiliste, uvjeren da na taj nacin, kao i svaki demokratski nastrojen dzentlmen, brani neotudivo pravo Muslimana da - nestanu. Srbin ce, iz minobacaca, iz mitraljeza, pucati po dzenazama. Srbin ce pitomce iz doma za retardiranu djecu u Visegradu upotrijebiti kao mete za uvjezbavanje oka svojih snajperista. Ali Srbin se, jos na pocetku rata, zakleo da nikada, ni u ludilu, nece pristati da napravi klanicu u Miskinovoj ulici. Nece. Iz principa nece. Takav mu je ukus. Dr Marko Vesovic
  16. Nazovi Karadžića radi ubistva U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina. Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati. Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu. Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same. Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca... Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
  17. SARAJEVSKA TUGA NA POCETKU,NAKON SVEGA Nakon sto sam sahranio majku bjezeci sa groblja na koje su padale granate, nakon sto sam bratovu pusku vratio vojnicima kad su ga donijeli u satorskom krilu, nakon sto sam vidio pozar u ocima moje djece dok bjeze u podrum medju strasne pacove, nakon sto sam kuhinjskom krpom obrisao lice starice sa strahom da ce ga prepoznati,nakon sto sam vidio gladnog psa kako lize krv covjeka koji lezi na raskrsnici, nakon svega volio bih pisati pjesme koje bi licile na novinske izvjestaje, prazne i hladne toliko da bi ih mogao zaboraviti onoga casa kada me neko u prolazu upita: Zasto pises pjesme koje lice na novinske izvjestaje? LJUBAVNA PRICA Prica o Bosku i Amiri koji su bjezeci iz Sarajeva pokusali pretrcati most vjerujuci da postoji buducnost na drugoj strani, na kojoj se vec desavala krvava proslost, bila je medijski dogadjaj proljeca. Na polovini mosta vec su bili mrtvi a onaj koji je povukao obarac nosio je uniformu i nikad nije proglasen ubicom. Sve svjetske novine pisale su o njima. Italijanski listovi objavili su price o bosanskom Romeu i Juliji. Francuski novinari pisali su o romanticnoj ljubavi koja nadrasta politicke granice. Amerikanci su u njima vidjeli simbole dvije nacije na podijeljenom mostu. Rusi su cutali. Fotografije mrtvih ljubavnika odlazile su u mirna proljeca. Samo je moj prijatelj Prsic, Bosanac, vojnik na obezbedjenju mosta, svaki dan morao gledati kako crvi, musice i gavranovi dovrsavaju naduvena tijela Boska i Amire. Cujem ga kako psuje dok na lice stavlja gas masku kada proljetni vjetar, sa druge strane mosta, ponese *mrad raspadanja. O tome nisu pisale nijedne novine. LEJLINA TAJNA Doktorica Lejla sa Odjela za identifikaciju leseva poludjela je pred novu godinu. Izasla je iz mrtvacnice, pobacala je po ulici svoja dokumenta i zakljucala se u stan sa scenama iskasapljenih tijela, rezbarenih usiju i glava bez ociju. Na svaki glas u stubistu odgovarala je vristanjem a nocu bi svirala rastimovani klavir i zavijala poput ranjene zivotinje. Sta je vidjela onoga dana u mrtvacnici? To pitanje kao zarazna bolest pocelo je opsjedati komsiluk a tajna Lejlinog ludila postala je nasa nocna mora. Lejlin duh se uselio u haustor koji je postao radionica uzasa. Jedni su tvrdili da je prepoznala lice svog pokojnog muza. Drugi su bili blizi lesu koji su zlocinci sasili od tijela raznih ljudi. Treci su zamisljali bebu u otvorenoj majcinoj utrobi. Podrumsko skloniste u vrijeme bombardovanja pretvaralo se u radionicu kosmara sve dok strah od granate nije postao zanemarljiv u odnosu na strah od necije maste. Haustori su uskoro opustjeli a djavo se budio sa Lejlinim klavirom. Kad su je odnijeli prerezanih vena prvog dana nove godine niko nije sisao da je isprati. U njenom stanu sad su izbjeglice i mirno spavaju. A mi jos uvijek nocu cujemo zvuke Lejlinog klavira. Goran Simic
  18. Pripremio: Saša Rukavina "To ti je isto kao da Robinzona kad se vratio pitaš šta mu je falilo", rekao nam je jedan od ljudi s kojima smo pokušali napraviti blic-anketu s pitanjem šta im prvo padne na pamet kad im se spomene opsada Sarajeva. Na listi onoga što je ljudima nedostajalo, neke stvari se, definitivno, ponavljaju kod svih i njih smo uvrstili među prvih 15. Interesantno je, međutim, i ono za šta nije bilo mjesta. Pa kaže jedan bivši vojnik da mu je u te četiri godine najviše falilo municije: "Nisam je mogao imati, koliko sam mogao rokati". Drugom su, opet, nedostajale "dobre gumene čizme rudarke za blato u rovovima". Na toj listi su i nafta, sjekire, argeta pašteta, insulin, poštar, stalna dozvola za tunel, Unproforova akreditacija, dozvola za policijski sat, samoposluga ili sendvič sa salamom i sirom... Šta je, međutim, ono čega su svi bili željni? 1. Kanisteri i dovoljno velika burad za vodu Nakon sarajevske opsade, voda i sprave za njen ručni transport i kućno skladištenje definitivno su postale opšte mjesto svih budućih opsada i ratova. A u knjigama koje se bave proučavanjem umjetnosti preživljavanja jedna od obaveznih lekcija moraće biti sarajevsko iskustvo najracionalnijeg korištenja vode do posljednje kapi. Na mapama opsade upisani su neki toponimi za koje prosječne Sarajlije prije rata nisu ni čule (postrojenje za prečišćavanje Miljacke na Mošćanici, izvor kod Sarajevske pivare...), a među sarajevskim slikama koje su obilazile svijet jedan od najčešćih motiva je pranje veša u rijekama i potocima. Odmah za njim je onaj kad se, tokom kišnih dana, uhvati red kanistera pred probušenim olukom. 2. Kolica Vjerovatno neopravdano, ostala su u sjenci onoga što je bilo lakše nabaviti, proizvesti ili smisliti. Bilo bi, međutim, interesantno sad pokušati napraviti pregled toga što se u ratu časno zvalo kolica i vidjeti ima li nešto i sad upotrebljivo. A na kolicima je najbolje proučavati svu maštovitost Sarajlija. Bilo ih je s točkićima poskidanim s kontejnera za smeće, bilo je dječijih kolica prerađenih u prikolice za bicikle, bilo ih je na skijama, sankama, s gumama na točkovima i bez njih. Nije ih bilo, valjda, samo s krilima. I bila su nasušna potreba: dovući bez njih vodu od Pivare do stana na Koševskom Brdu moglo se samo u količinama nedovoljnim ni da se saperu znoj i prašina od tog puta. 3. UNHCR-ova folija Na prvi pogled podsjećala je na ona armirana mutna stakla kakva su se nekad stavljala na vrata ulaza u zgrade. Na drugi, i na opip, lako je bilo ustanoviti da nije ni nalik. Kombinacija nekoliko vrsta plastičnih masa, spresovanih u nešto mutno, prošarana bijelom trakom s plavim beskonačnim natpisom "UNHCR", isporučivana je u rolnama širokim metar i po. Ponekad je bila savršena zamjena za staklo na prozorima - nije se rasipala od detonacije, ali... Ko god kaže kako je zimi čuvala toplotu jednako kao i staklo - nije spavao u prostoriji zatvorenoj ovom folijom. Postojala je teorija po kojoj je to bila posljedica manjka one original crne smole kojom se lijepila za štokove, ali na januarskim minusima ispostavljalo se da to nije tačno. 4. Plinsko crijevo i prioritet za struju Nije, dakle, bio problem što nema ni struje ni plina. Važno je bilo imati dovoljno crijeva za plin da se provede instalacija iz komšijinog stana i dozvolu da se pruži kabal za struju iz susjednog štaba. Sami energenti ponekad su se činili manje važnim - dok ih nema. Tek kad dođu, cijenile su se prave vrijednosti instalacija. O kvalitetu crijeva kojima su izvođene plinske instalacije ratni Nadrealisti snimili su čuveni skeč iz ambulante: "Granata, komšija? Nije, nego doš'o plin". Skeč su, opet, u premijernom prikazivanju vidjeli samo oni s prioritetom za struju. No, dobro: šest godina nakon deblokade, ostalo je malo tragova. Tu i tamo neka ulica koja je prekopana u ratu, a onda je obnovitelji sve do sada zaboravili ponovo asfaltirati, te ratne plinske instalacije, već odavno van upotrebe, ali sačuvane za "ne daj Bože"... 5. Peć Civilizacijski, peć na čvrsto gorivo spada u davno prevaziđene stvari. No, koliko je civilizacija varljiva, žestoko su osjetili svi oni koji su u sarajevsku opsadu ušli s grijanjem iz Toplaninih radijatora i osuđeni na kuhanje strujom ili plinom. Peći na čvrsta goriva na mala su se vrata u živote opsjednutih Sarajlija vratile već u prvim danima, kad su iznošene iz budžaka i montirane u ulazima, pa je onda pravljen komšijski raspored kad ko kuha. Pravi bum doživjele su u prvim hladnim jesenjim danima i onda su proradili inovatori. Peći su klepane od bilo kakvih komada lima i ložene bilo čime što gori dovoljno dobro i dugo da stvori privid ognjišta. Plinski gorionici napravljeni od u kolut savijene metalne cijevi, nataknute na crijevo, izbušene i stučene s druge strane, pojavili su se tek kasnije. Na šta je to sve ličilo, vidio je (opet čitav) svijet tokom ratne izložbe peći, a mnogi su i danas ogorčeni i peći, potpuno neopravdano, krive za sve one izložene kućne biblioteke. 6. Drvo Drvo kao gorivo, drvo kao proizvođač kiseonika i drvo kao objekat uljepšavanja grada - u svakoj varijanti opsada Sarajeva započela je bez dovoljno drveta. Vremenom, dok je opsada trajala, posječeno je sve što se moglo i smjelo posjeći. Vremenom, da je opsada potrajala, neko bi pronašao način da posiječe i aleju u Vilsonovom šetalištu i drveće u Velikom parku. Prvu je, objektivno, spasilo samo to što je s druge strane Miljacke bio agresorski položaj, drugo je, opet objektivno, spasio Dom policije i baza Vikićevih specijalaca u njemu. Pritisak na gradsko zelenilo lagano je pao kad se snabdijevanje grada ovim energentom polako prebacilo na područje Žuči, te vreće koje su pronošene kroz tunel. 7. Grbavica Trebalo je 19. marta 1996., dok je Avdo Hebib zakucavao posljednju tablu s oznakama RMUP-a u reintegrisanim dijelovima grada, biti na stadionu Grbavica, pa shvatiti o čemu je, u stvari, Tifa govorio kad je otpjevao "...Heeeejjjjjjjj, rano ljuta..." Razvaljen stadion, na njemu grupa ljudi iz NK-a Željezničar ne silazi s betona tribina jer ne zna šta je na travi terena minirano, a šta nije i... Pravi planove kako što prije odigrati utakmicu. O tome se radi: Grbavica, dio grada, bila je simbol podijeljenosti i simbol ujedinjenosti. Grbavica, stadion, bila je simbol opstanka i simbol kraja opsade. Koliko god je prva ratna utakmica na Koševu bila propagandni trik generala Michaela Rosea, tadašnjeg komandanta Unprofora, toliko je prva poslijeratna utakmica na Grbavici bila simbol konačnog kraja opsade. 8. Akumulator, tranzistor Zamjene za struju. Komplikovane: početkom rata iz većine izrešetanih i nepokretnih automobila povađeni su akumulatori koji su se pokazali kao zabluda kad ih je trebalo ponovo puniti. S druge strane, tranzistore je ponekad bilo bolje nemati. Početak rata obilježio je, recimo, kolega Željko Ružičić svojim divnim "Drage moje, dobri moji", hrabrio nas je onim "Jadovani s brda", a onda nam je taj isti tranzistor rekao kako je Ružičić stradao od granate koja je pala kod zgrade Predsjedništva. Ipak: da nije bilo akumulatora i tranzistora, ne bismo znali koliko su puta avioni s nosača američke Šeste flote grijali motore da započnu bombardovanje, ne bismo znali kad se dijeli humanitarna na već poznatim mjestima, ali ni kakav su dnevni učinak imali snajperista s Jevrejskog groblja i sijač smrti sa Špicaste stijene. 9. Svijeća, uljarice, baterije Jedna od najjezivijih ratnih slika koja se tokom rata mogla vidjeti, bila je ona noćna s Igmana. Raspored mraka tačno je pokazivao linije opsade: krug svjetala koji je završavao na gradskoj liniji fronta od slobodnog dijela Sarajeva činio je doslovno i bukvalno crnu rupu. Utisak se, međutim, mijenjao kada se prođe tunel i krene prema čaršiji: traperava svjetlost svijeća, lojanica, kandila, uljarica, baterija, sijalica na akumulator, petrolejki (...) uspijevala je probiti se kroz krpe i ćebad kojima je grad bio, kao, zamračen. S koliko se malo svjetla živjelo tih noći, zna se kad se sjeti onog starog načina kupovanja sijalica "Daj mi jednu od 60 svijeća"... Pa i to malo svjetla znalo je izazvati svađe u kući čije je uzroke danas jedan kolega sveo na prostu dilemu: "Da li ulje sipati u kandilo ili u lonac?" 10. "Golf dvica" Taj automobil neopravdano je ostao bez Zlatnog ljiljana, smatraju upućeni. Golf dvica, i to dizelaš, pokazao je nekoliko stvari: ide po svim mogućim podlogama, a može se u njega točiti šta ima - od prave nafte, preko raznih surogata, do trafo-ulja. Ne smetaju mu nagla nalijetanja na trotoare niti pun gepek municije i putnika mnogo više od onih pet koje su konstruktori Volkswagena predvidjeli. I, dvica je odigrala ulogu i u svim sarajevskim tragedijama: otvoren gepek, iz kojeg viri nešto, krvavo i masakrirano, s upaljenim svim žmigavcima, bjesomučno i urlajući sirenom prosto leti prema najbližoj bolnici... Zbog te slike koja je pratila svaki sarajevski masakr, dobro je što su ga prestali proizvoditi. 11. Cigarete "Mogao si za njih sve kupiti", pomalo sjetno kaže jedan bivši vojnik. Jedan bivši civil ponekad se sjeti kako je umjesto gelera u ratu počeo skupljati one razne stranice iz knjiga od kojih je FDS pravio kutije za drinu. Neki se sjećaju jednog od priloga sarajevskom rječniku opsade: vebeer su na pijacama zvali bunt od 30 cigareta umotanih u tanki, neuvjerljivi celofan. U svakoj od tih varijanti cigareta je samo dokazivala kako se istorija stalno ponavlja. Karl Marks nam je, naime, objašnjavao transformacije ljudskog društva promjenom principa razmjene: robu za robu smijenio je robu za novac, pa novac za robu, a vrhunac je bio novac za novac. Cigarete tokom opsade vratile su stvar u robu za robu, period koji je u civilizovanom ljudskom društvu definitivno završio negdje s padom Rimskog carstva prije nešto manje od dvije hiljade godina. 12. Prava alkoholna pića "Falila mi je prava rakija i pravi konjak, a ne one brlje koje smo pravili i pili", kaže jedan danas zakleti antialkoholičar. U brlje koje su se pile spada i još jedna sarajevska autentična tvorevina - sake. Na istoku je to rakija od riže i spada u red specijaliteta. U Sarajevu tokom opsade takođe je to bila rakija od riže, pravljena mutnim procesima u kadama, toliko složenim da je obični novinar teško može zapamtiti. Ukus joj je bio... Čistog metil ili etil alkohola? Nije važno, onog od kojeg se oslijepi. Sreća je pa u opkoljenom Sarajevu ni riže nije bilo dovoljno. A da se pilo, pilo se, čak i ne samo brlje: još jedno od opštih mjesta života u gradu su oni čuveni derneci nakon policijskog sata zalivani sarajevskim pivom donesenim u kanisterima iz, naravno, Pivare. 13. Kafa, šećer, čokolada, coca-cola Bilo kojim redom poslagane, ove četiri stvari danas toliko predstavljaju svakodnevicu, da je apsurdno čak i pomisliti kako nekome u Sarajevu nedostaju. Tokom opsade, međutim, bilo je nepristojno čak i naglas razmišljati o tolikom luksuzu: čuj kafa, pa još slatka!? Pili su se razni nadomjesci - od onih bljutavih nes kafa, do prženog ječma ili čega li već. Bilo je, naravno, i kafe i čokolada i coca-cole i šećera i u ratnom Sarajevu, bilo ih je čak i na pijacama, ali, ponovo je u pitanju bila pristojnost. Nepristojno je bilo za deset dekagrama prave kafe potrošiti stogodišnju platu čak i ako nađete budalu koja će primiti bh. bonove. Platu? Čuj, platu! 14. Mirišljavi sapun Ovdje su mišljenja podijeljena. S jedne strane je kategorična tvrdnja: "Ma šta to, kabaš je pravi", s druge je konstatacija "Ne da mati kabaš, hoće veš da pere". Hroničari opsade Sarajeva bilježe kako je tih dana bila sramota izaći na ulicu prljav ("Gdje ćeš takav pred doktora ako te pogodi"), ali bilježe kako je među izbjeglicama i onima koji su spremali pakete vladala zbunjenost: umjesto (očekivanih) brašna, ulja, šećera i takvih stvari, iz Sarajeva su tražili sapune, kolonjske vode, ukratko, lijepe stvari. E, sad, dalo bi se ovdje teoretisati o poznatom i famoznom sarajevskom duhu, ali razloge možda treba tražiti nešto prizemnije: hajde se ti peri svaki dan kabašem... 15. Telefonska veza Zašto čovjek osjeti koliko mu struja, voda i telefon nedostaju tek kada ih nema? Ima li to veze s onom starom jevrejskom izrekom Da Bog da im'o pa nem'o? No, dobro, telefon, dakle. Postoje ljudi koji su o njemu ovisnici, ali tokom opsade Sarajeva nije se radilo o njima. Radilo se o onoj običnoj, ljudskoj, civilizacijskoj potrebi da se digne slušalica, okrene broj i razgovara. Ne toliko s najbližima koji su se rasuli po izbjeglištvima cijelog svijeta, taj dio priče uspješno su završavali kolega Alirizah Gaši i njegove radijske Pokidane veze. Ma koliko to zvučalo besmisleno, nedostajala je ona svakodnevna komunikacija, ono kad se zove curu s Otoke i dogovara sastanak naveče na čeki ili kad se s komšinicom koja je s Bistrika odselila na Dobrinju satima trača ona koja je nastavila svojim vešom prskati po (odavno neopranim) prozorima.
  19. A znam JA ali eto utopljenik se za slamku hvata. A kad ti "doktor" kaze da kombinujes ovo s onim a ti ocajan - povjerujes. :(
  20. Ma lik je ulozio nekoliko godina u ispiranje mozgova a momak kojem je "pomagao" je bio jako krhkog zdravlja a znas kako je kad se covjek za slamku hvata. I priznajem da je bio jako ubjedljiv, cak i oni koji su ga znali licno su vjerovali sve te price. O tom slucaju bi se rahat knjiga mogla napisati.
  21. Ma na netu svako moze biti sta i ko hoce jer ko ce "provjeravati". Pisala sam o liku koji je glumio doktora pa cak isao do te mjere da ljudima odredjuje lijekove i terapije sto je se umalo kobno zavrsilo za jednog mladica. Naravno, izgradio je potpunu sliku, sve sa fotografijama sa radnog mjesta jelte, mislim njegova ludost je isla bas u krajnost. Btw. lik nikad nije imao nikakve veze sa medicinom, bio je profesionalni konobar.
  22. Ja sinoc pojedoh tanjir supe i to bi to, nisam vise mogla zinuti. Znaci supica sa 4 vrste mrkve i persunom, bez mesa. :) [attachment=5514:20141014_154808.jpg]   Danas...pojma nemam, vjerovatno italijanska cufteta sa krompir pireom.  
  23. Hvala, potrazicu. :) Ja volim ukus i basmati i jasmin rize ali bas se rascvjeta pri punjenju.
  • Who's Online   0 Members, 0 Anonymous, 144 Guests (See full list)

    There are no registered users currently online

×
×
  • Create New...