Jump to content

Dacina curica

Članovi
  • Content count

    388
  • Joined

  • Last visited

Community Reputation

122 Ni tamo ni vamo

2 Followers

About Dacina curica

  • Rank
    Stariji šef
  • Birthday 04/07/1976

Profile Information

  • Spol
    Žensko
  • Location
    Alfonse, dje smo ovo?
  • Interests
    Nezainteresovana...
  • Ljubavni status
    U vezi

Recent Profile Visitors

968 profile views
  1. Dacina curica

    Sta Ste Danas Kuhali

    Hvala Ciklameta :cheekkiss: Na trpezarijskom stolu je bio "Halloween", ovo je samo svedski sto u kuhinji. :) A pravili smo mlnster cupcakes ali nisam uslikala. :( Bili su poput ovih, ovi su od prije par godina
  2. Dacina curica

    Sta Ste Danas Kuhali

    Ludjacki vikend, djecija zabava za Halloween, a i zvrk i ja bolesni. Ali ne dade mi da otkazem, godinu dana je cekao svoj "party". Malo meze Tortica Zao mi je sto nisam uslikala cupcakes, bili su super (hvalite me usta moja :D)
  3. Dacina curica

    Kolaci/torte

    Ciklameta fantasticno. :) Sretan rodjendanko malenoj princezi. ♡
  4. Dacina curica

    Bosansko - Hercegovacki rjecnik i obratno

      Banjaluka, dje mi je odgovor? :rtfm:   Herka sta je fidza, nikad cula.
  5. Dacina curica

    Ostavite poruku nekom ko će je razumjeti ;)

    Hahahahahahahah bleso :cheekkiss:   Ja nisam nikad koristila, sir da ali mlijeko nisam. Ali Tigra mi jucer preporuci pa sam nabavila. :)
  6. Dacina curica

    Ostavite poruku nekom ko će je razumjeti ;)

    Kozje mlijeko cu samo kratkotrajno koristiti dok ne ozdravim. Nisam znala to za anemiju Ciklama, hvala. :cheekkiss: Tigroni :cheekkiss: bila sam u pravu, ipak je upala :(
  7. Dacina curica

    Ostavite poruku nekom ko će je razumjeti ;)

    Kupljeno (u Whole Foods, organsko, nema domaceg) :cheekkiss:
  8. Dacina curica

    Sta Ste Danas Kuhali

      Plaha = dobra! :) Doci du ja tebi :D   Ja danas ne kuham! (dok se ne predomislim) Vodim dijete na veceru negdje, bolesna sam i nemam snage za stojanje u kuhinji.
  9. Dacina curica

    Sta Ste Danas Kuhali

    Uh, plaha! Kako bi mi sad legao jedan trokut. :)
  10. Dacina curica

    Danas ste kupili...

    Dodjoh kuci a doceka me paket, zaboravila da sam narucila. :D Najbolje potkosulje i gacice na svijetu, pamuk k'o puter - Gilly Hicks. ♡ Uz to kupila i par losiona za tijelo (njihovi najljepse mirisu ♥), labelo/sjaj za usne i jos nekih "djidja". Bas me obradova. :)
  11. Dacina curica

    Danas ste kupili...

        De mi sacuvaj taj fotoaparat :)
  12. Dacina curica

    Zanimljive (poučne) priče

    Svidjelo mi se :)   U jednom manastiru, stari sveštenik, pravi svetac, ne uspijeva da sakrije svoju tugu. - Zašto si tako tužan oče? - upita ga mladi monah. - Zato što počinjem da sumnjam u inteligenciju moje braće, u vezi sa velikim Božjim istinama. Već treći put im pokazujem komad tkanine na kom sam nacrtao malu crvenu tačku, moleći ih da mi kažu šta vide. Svi su mi odgovorili ’malu crvenu tačku’ a niko nije rekao ’komad tkanine’...
  13. Dacina curica

    Ratna poezija i proza

    "Lijepo jutro. Štimung morski. Trčim obalom za komšijom Mirom i njegovom kćerkom Anjom.Prozačan izlazak sunca. Miljacka skoro presušila. Pjevam sa Mirom. "Hoću da te zaboravim, ali ne znam kako?" Anja Franković se ljuti. "S kim ja trčim? Fuj!"- kaže ona. "Neću popravljati zube dok ti ne završiš stomatologiju!" uzvikujem. Anja se duri. Mi pjevamo. !Al sad evo kraj je svemu." Pucnjava. Bježimo u našu zgradu. Padaju granate. Grmljavina topova. Pijem kakao. Na jednoj utičnici imamo struje. Haos koji vlada na tom planu niko ne razumije. Ismet me vozi na Televiziju. Kod "Karingtonke" gužva. Granata leti iznad Predsjedništva i udara drveče u parku, preko puta zgrade. Eksplozija. Dim. Skrećemo kombijem u pasaž "Karingtonke". Nastaje metež. "Opusti se!"-kažem Ismetu. On me gledao kao da sam lud. Saznajemo da je od eksplozije ranjeno više osoba. "Naš život su elementi: voda, plin, vatra, struje, drva, brašno, ulje, riža....eksplozije...smrt...", govorim Ismetu koji vozi zaobilaznim putem. U Televiziji Alfo Zulić mi saopštava da je umro Jan Beran, Dogovaramo da Afo kaže par riječi o Janu u večerašnjem Dnevniku. "Imamo portret", prisjećam se. "Nemamo struje da ga presnimimo", kaže Afo. "Emitovat ćemo ga nekog mirnijeg dana." Jan Beran je bio znalac kamere, mudrac, putnik. Ljubitelj vina i Hercegovine. Većina ljudi iz ovog esnafa učila je kod "tata" Jana trikove našeg zanata. Nekad davno, prepirao sam se sa mladim snimateljem koji je tvrdio kako je nemoguće snimiti samo sunce u kadru, bez prstena izmaglice. "Vidio sam takav kadar u Kurosavinom filmu "Skrivena tvrđava", rekao sam. Otišli smo do Berana. "Draga djeco, ima dvadeset načina da se riješi vaš problem", govorio je znalac, "Ali, prvo naručite piće!" Volio je da u predvečerje pije rujno vino "Na kamenu, u Počitelju", i pripovjeda o davnim vremenima ovih "čarobnih prostora". Snimao je starine, iskopine i ruševine, rijeke i jezera, drveče i cvijeće, stećke, stare gradove i kule. Nikada ljude. Pomoću statičnih kadrova, koje je mogao prepoznati svaki gledalac, pričao je priče koje su napisali Bašeskija, Andrić. Selimović, Dizdar, Ćatić, Kulenović. Motivi koje je obrađivao zahtjevali su stilizaciju, besprijekornu kompoziciju, statiku, dug kadar, mir bez pokreta. Brusio je svoj prepoznatljiv stil, kao što draguljari bruse rijetko plemenito kamenje. Njegovim sekvencama duvali su vjetrovi iz dalekih vijekova. Najsvježije priče desile su se nedavno, prije dvije stotine godina. Sa Aleksandrom Sašom Vesligajem snimio je prvi filmski mjesečnik, za preduzeće "Bosna-film" u režiji Marinka Gazdića. Bio je direktor filma prvog bosanskohercegovačkog filma u boji "Veziljini sinovi" , u režiji Pjera Majhrovskog. Pan Jan Beran bio je jedan od osnivača TV Sarajevo gdje je i ostvario svoja najznačajnija djela. Lutao je od Jajca, Livna, Travnika, Kreševa, Fojnice, Vareša do Boračkog jezera, Mostara, Blagaja, Bune, Počitelja, Stoca i Trebinja. Sve što je snimao, pisao i pričao dešavalo se u Bosni i Hercegovini. Snimam sekvencu mog vizuelnog dnevnika posvećenog Janu Beranu. Zove se "Tišina". Veoma je toplo. Snimamo putu ulicu kod Otoke. Asfalt se topi. Prebacujemo se do Veterinarskog fakulteta. "Interesuje nas samo praznina i pustoš", kaže snimatelj Miki Uherka. "Toga ima koliko hoćeš", reče plava cura uvrijeđeno. Idemo dalje. Elektroprivreda, Hotel "Bristol". Srednja kapija Kasarne "Maršal Tito". Poslije pucnjave po kombiju Televizije, sa prozora Kasarne, dok je u njoj bila JNA, prvi put stojim pred ovim zgradurinama. Tramvajska stanica razrušena. "Baš smo zgodna meta"-kaže Miki. Neprijatno je. Sunce prži. Ljudi se kriju pored Muzeja Revolucije. Puca pam. Neprijatna jeka. Vidim dim iznad Koševa. Pokušavamo ustanoviti od kuda je pucano. Ležimo ispod zida na "Obali vojvode Stepe", preko puta kina "Tesla" i slikamo pustu ulicu. Prilazi nam usplahireni kinooperater Kasim. Misli da nam je zlo. Kad mu rekosmo za Berana, rastuži se. "Bio je pravi čo'jek za rakije", reče Kasim. "Bio je ters", dodadoh. "Jebeš čo'jeka koji nije ters", uzviknu Kasim i otrča preko ulice. Snimaju me kako vadim vodu iz Miljacke. Pričam u kameru. Govorim o Janu, njegovom porijeklu iz srednje Evrope, radu, životu, ratovima.... Dok snimamo padaju granante. Odjekuju eksplozije. Dobar fon za ratnu priču. Zvuk aviona. Obala masna, Tužna. Pusta. Napušteni i razvaljeni tramvaji. Opljačkane radnje. Razjebano razbojište. Govorim da Sarajevo ima položaj kao Granada, ljepotica Andaluzije. Pričam o Alhambri. Hotelu "Luz Granada" (Svjetlost Granade). Krčmama. Gitarama. Igračicama. Palmama. Snijegu na Siera Nevadi. Izabeli Katoličkoj, Filipu Aragonskom i Bo Abdilu, posljednjem arapskom kralju Granade. O 1492. godini i rekonkvisti. O zalasku sunca u vrhovima Alhambre. I pomislih: Sve to ima veze sa panom Janom Beranom. Siva mačka gega ulicom. Čudimo se kako je preživjela. Odlazim kući i čitam Krležu: "Ovi jadni narodi, bijedne ove narodnosti u prnjama vječne narodne borbe, ova nardna ropstva i narodna oslobođenja, ove jadne opere sa bengalskom rasvjetom, sve same slabe slike, epigonsko preslikavanje, kromo litografije u četverobojnom tisku za čitanke, images d'epinal.." Odlažem knjigu i pomislim: Jan Bera je bio pravi Bosanac. U tome bi se, siguran sam, složili svi, i muslimani i hrvati i srbi i jevreji.... Mirza Idrizović "Spomenar"
  14. Dacina curica

    Ratna poezija i proza

    SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE SRPSKA SUMA 1. Kad je osnovana SRNA, najveci zivi liricar srpski, Stevan Raickovic, uzviknuo je: "Iz romanijskih i jahorinskih suma prodire istina o srpskom narodu". U casu kad je ove ushicene rijeci izgrcao, pjesnik njeznosti, slavitelj trava, velicatelj lisca, bio je, na zalost, od stvarnosti udaljen cetiri stotine kilometara, te nije mogao niti sanjati da ce ono - sto sa Pala poleti u vidu istine, u Sarajevo da sleti obavezno u vidu 125-milimetarske mine! (Pogotovo nije mogao ocekivati da ce ovi letovi biti ponovljeni milion puta!) Ali, zar Stevanu Raickovicu nije bilo poznato da su partizani, cetrdeset i pete, kad su se vratili iz sume, sa sobom donijeli i "istinu o srpskom narodu"? Napokon, Raickovic je licno, kao sesnaestogodisnjak, sa petokrakom na celu, pripomogao da ova istina bude transportovana od sume do - Narodne skupstine. ISPOSTAVILO SE, NAKNADNO, DA SU PARTIZANI, IZ SUME, IZNIJELI TEK POLOVINU "ISTINE O SRPSKOM NARODU". DRUGA POLOVINA OSTALA JE CAMITI U SUMI GOTOVO POLA STOLJECA, A KAD JE KONACNO "PRODRLA" NA CISTINU, SVI SMO BILI IZNENADJENI, KO NEPRIJATNO, KO UGODNO, KOKARDOM NA NJENOM CELU, I NARODNOOSLOBODILACKOM KAMOM ZA NJENIM POJASOM... SVIJET OKRENUT NAGLAVCE Pita me prijatelj: Sta me odvuklo na ulicu, onda, kad je narod, po drugi put, krenuo na Karadziceve barikade? Ma - sitnica, rekoh. Pisci su ljudi cudnog zrna: ne daj im hljeba da jedu, ali pusti ih da se bave sitnicama, i ne moras dalje za njih brinuti. Jer kad sam vidio Karadziceve jurisnike koji, umjesto na nogama, nose carape na glavi, u magnovenju mi se prividjelo kako ona durmitorska avetinja kusa svijet okrenuti naglavacke. Sve sto se potom zbivalo, u stvari, znacilo je sve ocigledniju potvrdu i sve dublje obistinjenje moje prvasnje slutnje. Pa tako i dan danji: sve sto govorim javno, i sto pisem za novine, zapravo je moje opiranje svijetu u kojem je carapa postala kapa. STO KUCAS NOGOM, RADOVANE? Jutro je. Cuje se kucanje na rajskim vratima. Izlazi sveti Petar, ubrusom brisuci kap zumanceta koja mu je pala na bradu. "Ko ste vi?" - pita pridoslicu. "Ja sam takozvani predsjednik takozvane republike srpske takozvani Radovan Karadzic". "A sto kucas nogom, Radovane?" "Hocu unutra". "Ali ovo je raj, a ne han, Radovane! Tamo, prekoputa, tamo ti je pakao, tamo smo za te rezervisali jedno toplo mjestasce". Karadzic odlazi, prijeteci: "Neka, zapamtices ti mene! Zaboravio si da je raj jedna od najstarijih srpskih zemalja". Sjutradan, opet kucanje na rajskim dverima. Izlazi sveti Petar i ugleda veliku bulumentu ljudstva, isto kao na Sarajevskom aerodromu u aprilu 1992.godine. "Cime mogu da vam pomognem?" "Pusti nas unutra". "Imate li vize za raj?" "Kakve vize? Nas je poslao Radovan Karadzic licno. Rekao nam je: samo vi svetome Petru kazite da sam vas ja poslao,i nikakve pusule nece vam trebati". "Sta Radovan, kakav Karadzic?" - razgalami se sveti Petar. "Pa Karadzica smo vrgli u pakao". "To znamo", vele pridoslice." To odlicno znamo. Mi smo - izbjeglice iz pakla". Dr Marko Vesovic
  15. Dacina curica

    Ratna poezija i proza

    "Niti jedna žena neće ostati i poginuti na ovom brodu samo zato jer je Ben Guggenheim bio kukavica!", odgovorio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena, kada mu je ponuđeno da se ukrca u čamac za spašavanje. Titanic je neumitno tonuo, a Benjamin Guggenheim dobro je znao da će se utopiti, ali je htio biti dostojan svoga javnog ugleda, stečenoga porijeklom i materijalnim bogatstvom, pa su mu ime i obraz koštali više od života. Tako je to bilo prije stotinjak godina: prava gospoda svemu su znala cijenu. Tačno osamdeset godina nakon potonuća Titanica, u aprilu 1992., Marko Vešović našao se u Guggenheimovoj situaciji. Ali sarajevski profesor i pjesnik bio je skoro siromašak, bez stana i konta na banci, bez znatnog porijekla i društvenoga ugleda, sa ženom i tek rođenim djetetom. Kao tipičnome putniku trećega razreda nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je spašavao živu glavu. Ali ni on, kao ni njegov slavni prethodnik, nije iskoristio svoju priliku. Srećom, Sarajevo nije doživjelo sudbinu Titanica. Da jest, o Vešoviću i o njemu sličnima govorilo bi se danas kao o Benjaminu Guggenheimu i o njegovim bogatim prijateljima, koji nisu htjeli otići s broda na kojemu je ostalo žena i djece. Ili se samo nadamo da bi se tako govorilo, a zaboravljamo da ne bi imao tko govoriti, jer je sirota zemljica Bosna svijetu manje važna od davno potonuloga broda, a Sarajevo ne vrijedi ni koliko kabina trećega razreda na Titanicu. Markovo javno sramoćenje započelo je malo po svršetku rata. U početku se činilo da mu to neki radikalniji muslimani ne praštaju što se kao Crnogorac i pravoslavac petlja u stvari koje se, izravno ili neizravno, tiču njihove vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Vešović je bivao sve neomiljeniji, pa i kod onih koji se ne izdaju za velike vjernike, postajalo je jasno da je njegov grijeh druge vrste. Ljudi mu nisu praštali ono zbog čega su u ratu gledali u njega kao u boga. Dok su okolo padale granate, Marko je funkcionirao kao moralni uzor, ali kada je definitivno došao mir, ljude je počela vrijeđati ideja da je Marko po bilo čemu bolji od njih. Osim toga, znali su da ne bi, da su se našli u njegovoj situaciji, postupili na isti način. A onda je u Sarajevo, u ulozi crnogorskoga državnog poklisara, stigao Novak Kilibarda. Iako je s početka rata bio jedan od gorih među najgorima, pa ga je i sam Karadžić za to odlikovao, Kilibarda je u Sarajevu dočekan kao gospodin i veliki intelektualac. Ali ne zato što bismo bili sretni jer se čovjek u međuvremenu popravio, nego zato što znamo da smo u zla vremena bili bolji ljudi od njega. Kada prošeta Ferhadijom, Novak sreće sve same moralne vertikale. One koji ga pozdravljaju takva uloga katkad usrećuje, kao što ih zna grdno nasekirati ako svakoga jutra na ulici nalete na boljega od sebe, recimo na Marka. Izbor između Vešovića i Kilibarde postao je sarajevska životna svakodnevica. Naravno, njih dvojica su i metafore, osim što su stvarni ljudi. Prvome će se tražiti sitne ljudske slabosti i krupne karakterne mane, opanjkavat će ga se zbog davnih prijateljstava, zbog riječi koje je izgovorio prije dvadeset godina, ili ih nikada nije izgovorio, ali nam se sve nekako čini da jest. Optuživat će ga se da je pri žiriranjima za književne nagrade sklon vlastitoj naciji, da je moralni i intelektualni maneken, da krivotvori bosansku povijest i da je slab iz oblasti bosanskoga patriotizma. A što je vrlo bitno, blatom se već odavno ne nabacuju radikalni nacionalisti i klerikalci. To čini ona dobra sarajevska raja, koja će svojim već legendarnim smislom za humor lako poništiti svaku činjenicu. Drugome, Kilibardi, ili metafori koja se Kilibardom zove, nalazit će sve same vrline, iz čega će se čitati besmrtna sarajevska tradicija suživota. Mi se erotski uzbudimo pred zlikovcima koji su se u međuvremenu malo popravili, a još više pred vlastitom lakoćom praštanja. Ako je prije deset godina možda i klao, oko Kiseljaka ili na Palama, u Dretelju ili na Manjači, sasvim je svejedno, mi ćemo danas s njime popiti kafu, ili još bolje - sarajevsku pivu. Promakne li u tom času pločnikom ispred kafane kakav Vešović (ili kakav Lovrenović, premda je taj drukčiji, ali mu je društvena uloga slična), dobacit ćemo, opet po sarajevski: vidi one budale! Učinit ćemo to zbog sebe, ali i zbog dragoga gosta. Da nešto krivo ne pomisli, i da o gradu i svijetu ne zaključuje na osnovu lokalnih top-lista od prije deset ili petnaest godina. Legendarno je i to naše gostoprimstvo. Pritom, silno je zamamna i sama potreba za ridikuliziranjem ljudi koji nipočemu ne bi trebali biti ridikuli. Znate onu, kada sarajevski jalijaši dobacuju Andriću, nakon što je netom dobio Nobelovu nagradu: Ćoro, napiše li se šta? Možda i nije istinita, ali je istinit razlog zbog kojega smo izmislili anegdotu, pa je, evo, ponavljamo i prepričavamo već desetljećima, i uživamo kada se stranac nasmije našem smislu za humor i odnosu prema veličinama. Ne, ne radi se tu o potrebi da budemo jednaki s najboljima među nama. Upravo suprotno: mi od njih želimo načiniti kretene. Nakon rata, i svega što se u tom ratu događalo, nakon svemirske samoće usred koje su izdisali Bosna i Sarajevo, kada je postalo jasno da smo, ipak, preživjeli, kretenima imaju postati svi koji su, u bilo kojem smislu, bili živi moralni toposi ovoga grada. Takvi koji su po vlastitome izboru ostali u gradu, ili takvi koji su mimo logike krda kojem pripadaju, i mimo onoga što su zagovarali njihovi pastiri, govorili u korist grada i zemlje. Njih danas valja uništiti da bi se bilo jedno s Kilibardama. Za genocid su, ionako, krivi neki anonimni srpski seljaci iz okolice Foče ili Kalinovika, a ne gospoda i akademici, poklisari iz prvoga komšiluka i vlasnici tržnih centara, koji se gnijezde u toplim sarajevskim njedrima, kako su se gnijezdili i prije rata. Da nije Karadžića i Mladića, i da nije Haaga, već bi smo se izmirili sa svima, osim s bližnjima. A da li bi Benjamin Guggenheim potonuo skupa s Titanicom da je znao kakva će se govna spasiti? I da li bi Vešović ostao u Sarajevu da je znao da će mu, godinama kasnije, neki čudni ljudi lijepiti na čelo Radovanovo ime? Vjerujem da bi obojica opet jednako postupili. Nužno je u to vjerovati, jer ako ne vjeruješ, tada nikakav moral nema smisla. Moralna veličina je čovjek koji učini nešto što ti nisi u stanju, jer se plašiš i jer si slab. Sva naša snaga u tom je priznanju. Miljenko Jergovic SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE ARKANOVO GONDZE 1. Nakon kasapnice u Miskinovoj ulici, BILJANA PLAVSIC je zamjaukala na Srni:"Srbi to ne bi ni u ludilu ucinili". "Vjeruj, bogomi", rekoh prijatelju." O tome,sta Srbi ne bi ucinili, najpozvanija i jeste da govori ta unjkava ucjenjivacica sto je tri dana na Ilidzi drzala pet hiljada djece sa majkama. Da Srbi, danas, po Bosni, civili ubijaju strogo u skladu sa Zenevskom konvencijom, to bolje od ikoga zna ovaj zuti babac, sto se naocigled cijele zemaljske kugle, nakon klanice u Bijeljini, vatao sa mladjahnim Arkanom, trenutno vodecim koljacem na planeti". A prijatelj ce:"Cekaj! Mozda tvoje oci, odavde, iz rupe sarajevske, vide krivo. Ne zaboravi da Plavsicka, koja stoji gore, na brdu, mora biti kudikamo dalekovidnija od tebe. To jest, sa brda od 200 000 muslimanskih leseva, Biljana vidi stoput dalje no ti sa sarajevskog plocnika". 2. Plavsicka je po struci biolog. Koji o Srbima govori kao o pripadnicima zivotinjske vrste cije su osobine, na naucnoj osnovi, ispitane podrobno, i opisane potanko, stoga se danas moze pouzdano kazati sta Srbin nece ni u pomamilu uciniti. Zna se da su Srbi, otkako postoje, vazda bili najhristoljubiviji, najcovjekoljubiviji, najpravdoljubiviji, najmiroljubiviji, najgostoljubiviji, najdruzeljubiviji narod na zemlji. Zar to nije neoboriv dokaz da su pokolj u Miskinovoj ulici napravile potezne mine koje su muslimanske ruke podmetnule? Ili jos preciznije: kao sto se pouzdano znade da se vuci ne hrane ribizlama nego jagnjetinom, isto toliko se pouzdano znade da je Srbinovo temeljno svojstvo - ne ubijanje djece, zena i staraca u repovima za hljeb i sladoled, nego pojanje uz gusle. I to ne pojanje budkakvih rimovanih budalestina, nego pojanje stihova sekspirski jakih, kakvi su recimo ovi: Slobodane, posalji salate, bice mesa,klacemo Hrvate! Danas, kad se navrsava puna godina dana srpske branidbe vlastitih vekovnih ognjista u Bosni, pogotovo je postalo jasno da Srbi ni u ludilu nisu mogli iskasapiti onoliki narod u Miskinovoj. Doduse, danas znamo da Srbi, na primjer: -hoce sa dva autobusa skinuti najmanje 188 zarobljenika,koje su "oslobodili" iz logora Trnopolje, i po kratkom postupku ih likvidirati negdje na Vlasicu, -hoce zoljama pobiti u autobusu 47 Muslimana iz sela Ahatovici, -hoce u Hambarinama, selu kod Prijedora koje je brojalo 800 domacinstava, ubiti najmanje polovinu zitelja, -hoce u Rogatici, u jednom jedinom danu, od Gracanice do Tekije, smaci najmanje 70 Muslimana, -ali znamo i to da ih ni u ludilu neces ubijediti da ispale makar dvije granate na cekace hljeba i sladoleda u ulici Vase Miskina Crnog. Srbin ce bombardovati cak i porodiliste, uvjeren da na taj nacin, kao i svaki demokratski nastrojen dzentlmen, brani neotudivo pravo Muslimana da - nestanu. Srbin ce, iz minobacaca, iz mitraljeza, pucati po dzenazama. Srbin ce pitomce iz doma za retardiranu djecu u Visegradu upotrijebiti kao mete za uvjezbavanje oka svojih snajperista. Ali Srbin se, jos na pocetku rata, zakleo da nikada, ni u ludilu, nece pristati da napravi klanicu u Miskinovoj ulici. Nece. Iz principa nece. Takav mu je ukus. Dr Marko Vesovic
  • Who's Online   0 Members, 0 Anonymous, 4 Guests (See full list)

    There are no registered users currently online

×