Boj sa vjetrenjačama

"Lexi je zabrinuto gledala u mene. 'Manje od 24 sata su ostala prije nego �to se dovr�i transformacija. Mora ići odavde. Preduboko je u�la u njega.'
Progutao sam knedlu... Ana i Eldina su me gledale sa izrazom lica koji je sadr�avao suosjećajnost i blagi prezir...

-Za�to me poku�avate spasiti? - upitao sam ih.

-Zato �to mrzimo psiho-vampire. Oni iskori�tavaju ljude, isisavaju njihove emocije i onda ih odbace kad ih pretvore u lju�turu - reče Lexi i ispod glasa dodade - ili u jednog od svojih.

-Mi smo po�teni vampiri - dodade Eldina - i nikad ne radimo podle stvari, ali zbog takvih kao �to je Jasmina dolazimo na zao glas.

-Mogu li se ikako spasiti? - zavapio sam... Znate, doktore...cijeli �ivot sam bio neko ko je bio pozitivac. Povremeno iritantan, ali ipak pozitivac... Nisam htio da postanem neko čiju će smrt dobri dio mene pri�eljkivati...

-Ima lijeka - reče Ana - mora� razbiti njenu kontrolu nad tobom. Ubij je.

-Kako ću to uraditi?! Pa ja nju volim! - kriknuo sam na �to me dočeka Eldinin �amar koji je popratila bujica riječi:

-Joj, tačno bih ti sad slomila vrat k'o grančicu! De shvati da si ti njoj samo "jedan od" i tačka.

"Jedan od"... To mi i sad tutnji u glavi. Shvatate li to, profesore? Ja sam njoj "jedan od", a ona meni "Jedina"! Nije fer!

Djevojke su mi objasnile kako da dođem do Jasmine. Rekle su da će me odvesti pred njen �tab.

-Sretno, srce - rekla je Eldina prije nego �to će me onesvijestiti udarcem po vratu.

- - -

Kad sam se probudio, le�ao sam kraj neke kuće. Bila je to dvospratna kuća, uobičajene crvene boje...imala je lijepo dvori�te koje je te večeri krasio divni noćni vjetar... Čuo sam kako neko otvara balkon na drugom spratu i vidio Jasminu kako izlazi da provjeri kakva se to buka čuje ispod njenog prozora. U d�epu mi se nalazio pi�tolj sa glogovim kočićima. Mogao sam odmah pucati, ali nisam bio siguran da ću pogoditi sa te udaljenosti pa sam sačekao bolju �ansu. Kad je oti�la natrag u sobu, popeo sam se na prvi sprat, a odmah zatim i na drugi... Kroz staklo balkona sam gledao Jasminu. Sjedila je u običnoj majici "O�ujskog", ne�to radila na računaru i zadovoljno se smje�kala... 'Jasmina, hajde jedi!', čuo se �enski glas. 'Eto meeeeee!', rekla je poput djevojčice i nastavila jo� par minuta raditi na računaru. 'Eto ga!', rekla je naglas kad je zavr�ila. Oti�la je iz sobe.

Provalio sam vrata... Znate, upoznate svakakve ljude i naučite razne trikove u na�em poslu... Da se vratim na bitno. U�ao sam u sobu i čekao... Prvo �to je upadalo u oči u toj apotekarski urednoj sobi jest slika nekih �ena na zidu. Različita razdoblja, sudim po odjeći... 'Ma sigurno je to rodoslov', rekao sam sebi, ali mi je u glavi odzvanjalo ono �to su djevojke rekle o Mini Harker i Wilhelmini von Trier.
Onda mi je sinulo da bih mogao da pogledam �ta je to radila na računaru... 'Ne bi moja Jasmina to meni uradila!', govorio sam samom sebi i tra�io dokaze nevinosti. Na desktopu se kočoperila Jasmina, pozirajući aparatu u maniri Monice Bellucci. No dobro... To nije nikakav dokaz optu�bama koje su uputile vampirice... No, tad sam vidio...folder.

(Ispitanik se ne osjeća dobro. Zjenice su mu sve ra�irenije i gleda sve vi�e u prazno - op. prof. V.H.)

Folder se zvao "Svi moji ljudi ". Otvorio sam ga i vidio 3408 fajlova nazvanih mu�kim imenima i prezimenima, sortirano po prezimenima. Otvorio sam par fajlova i tamo na�ao robotizirane sa�etke �ivih ljudi poput: "Mlad, bogat, emotivni invalid... Koristan u ekonomsku svrhu." Pod slovom P. sam na�ao svoje prezime i vidio: "Ima puno kontakata i veza. Mo�ebitno koristan. Emotivno vezan za mene �to olak�ava posao."

(Ispitanik briznuo u plač...ili ne�to nalik na to jer suza nema - op. prof. V.H.)

Legao sam na njen krevet i čekao da dođe da me dokusuri. Suze su mi se slijevale niz lice. Moje posljednje suze u �ivotu...

Najzad se vratila u sobu. Kad me vidjela, malo se trznula, ali je odlično prikrivala tragove uznemirenosti. Shvatila je da mora igrati otvorenih karata.

-Otkud ti ovdje?

-Jasmina... Za�to? - pitao sam.

-�ta 'za�to'? - pitala me mirno.

-Ti vodi� Vampirsku Mre�u?

-Da.

-Za�to si ovo napravila od mene, krvopijo? - povikao sam... Kako je to samo lako izgovorila! Izvukao sam pi�tolj. Jasmina je mirno gledala u cijev Glocka.

-Mo�e� ukloniti tu spravicu - rekla je lakonski - ja ionako nisam vampir. Pogledaj monitor.

Zbilja, u monitoru se mogao vidjeti njen odraz.

-Dakle, ja nisam vampir - opet će lakonski Jasmina - ti će� jo� malo to postati.
-Ali...kako to? Ja...
-Prosto je. Ja sam obični smrtnik, kao �to si i ti...bio - cinično će Jasmina - samo �to ja vodim Vampirsku Mre�u.
-Tragovi ugriza...? Ko me onda ugrizao...?
-Bocnula te ja sa dvije malo veće igle, a onda sam ti ispijala krv. Obloga bi je upijala, a ja bih ti je ispijala.
-ZA�TO?! ZA�TO JA?!
-Zato �to vi mu�karci ne zaslu�ujete ni�ta vi�e. Zato �to ne vjerujem u prisnost. Zato �to mogu raditi od vas �ta hoću.
-Kako to da te vampiri slijede? Zar ne znaju da nisi jedna od njih? - upitao sam pora�eno.
-Nisam, ali... Zna�, vampiri su nakaze prirode, ali prava čudovi�ta se kriju u ljudima. Kod mene su te stvari vrlo 'simple'. Vampiri su slabi, oni slijede samo zov krvi. Ja sam malo drugačija. Prvo ustanovim �ta moje �rtve �ele, onda im to dajem na kapaljku, a onda im ispijem krv. Uskoro će� i ti osjetiti kakvog je okusa krv.

I tako, dok sam gledao u čudovi�te koje sam volio, a koje se smijalo kao luđak, shvatio sam da ne mogu pucati i povukao se odatle. Oti�ao sam prema balkonu, pogledao je po posljednji put i rekao joj: 'Mo�da te ja ne mogu ubiti, ali ti se kunem da neće� biti mirna dok sam ja �iv'. Kiselo sam se smije�io suspre�ući novu navalu suza."

-Kad je to bilo? - upita Van Helsing.

-Prije tri dana - odgovori Aladin - a kod Vas sam do�ao jer znam da od Vas boljeg nema. Htio sam olak�ati du�u...ako je jo� imam...i da Vas upozorim da ima i gore čudovi�te od vampira...tamo negdje. Ubijte mene, ali onda nađite nju i osvetite me.

-Dobro, dobro... - rasijano će Van Helsing, izvuče pi�tolj i upuca Aladina u srce. Stari profesor uze bilje�nicu i upisa:

"Ispitanik postao agresivan. Poku�ao me ubiti pa sam ga morao neutralisati. Zavr�eno u 01.25."


Nakon toga, stari profesor uze slu�alicu i nazva jedan broj.



-Ljubavi - reče Van Helsing najmek�im mogućim glasom - ubio sam ga. Da, da, do�ao je kod mene, kako si i rekla. Vidimo li se sutra u 11?









KRAJ

"Jasmina mi je objasnila �ta se desilo. Bio sam hipnotisan i napadnut no ona je stigla na vrijeme i sredila vampiricu prije nego �to me iscijedila do kraja... Vjerovatno ju je poslala Vampirska Mre�a o kojoj smo slu�ali glasine... 'Napadaju samo odabrane. Očito njihov �ef ima posebno visoko mi�ljenje o tebi, ova mu je bila elitni ubica', rekla je značajno. Bio sam poča�ćen svojim značajem za neprijatelja...

Malo sam se oporavio... Čak sam u par navrata iza�ao vani i �etao no primijetio sam da se lo�e osjećam... Sve vi�e i vi�e me gu�io zrak... Osim toga, nije da mi se izlazilo vani... Jasmina je bila tu... Skoro sve vrijeme... Izlazila je naveče, ali sam osjećao njeno prisustvo pred buđenje... Rekla mi je da je čula za mene i moje sposobnosti i prije na�eg upoznavanja te da se nadala da će raditi sa mnom. Laskala mi je, profesore, i...da se ne la�emo, sviđalo mi se to. 'Jako mi se sviđa pomisao da radim u timu koji ti vodi�', rekla je zavodljivo se smije�eći. I ja sam se smije�io, ali glupo. Redovno mi je stavljala obloge oko vrata i mijenjala ih... Mogu misliti kako sam 'mirisao' od silnog bijelog luka kojim su bile po�kropljene, ali njoj to nije smetalo. Osjetio sam da je to to. Kod nje mi je smetala samo jedna stvar - tuga u očima. Ne znam to opisati... Kao da su te oči bile jedina, slaba�na brana za sve neisplakane suze na svijetu...

Jedne večeri sam se osjetio dovoljno jakim da izađem vani sam. Jasmina me ostavila samog, uz SMS: 'Uskoro se vidimo, Pjesniče. ' To Vam nisam rekao... Pisao sam poeziju nekad davno... Pokazao sam joj neke radove. Svidjeli su joj se pa me prozvala Pjesnikom... Heh. To joj je česta po�tapalica... 'Heh.' Preko stolice mi je ostavila hlače na peglu i crnu ko�ulju sa podignutom kragnom jer sam joj 'slađi' kad se tako obučem. Nemojte me krivo shvatiti, nismo i�li dalje od nje�nih riječi... Eh, Pjesnik i Euridika...

Da, izvinjavam se... Tu večer sam oti�ao vani. Osjećao sam se nevjerovatno jakim... Kao da mi je Red Bull proticao kroz vene! Oti�ao sam u �etnju do Stovrela... Htio sam osjetiti noćni zrak...

Divan krajolik. Zelenilo, drveće... Perfekcija... No, odjednom se ne�to probudilo u meni...neko �esto čulo. Osjetio sam neki novi ledeni vjetar koji je bahnuo u moje odmarali�te. Osjetio sam da je neko ili ne�to iza mene... Brzo sam se okrenuo i vidio dva zelena oka kako sjaje u tami. Izvadio sam pi�tolj i uperio ga u pravcu svjetlosti.

-Smiri se - začuo sam uznemirujuće nje�an glas koji je nosio vjetar - nije sve onako kako izgleda.
-Krvopije drage, ubijao sam va�u braću i rođake �irom Balkana. Hoćete li da nastavim niz? - odglumio sam hrabrost i kontrolu nad situacijom iako sam se pitao odakle glas dolazi.
-Iza tebe sam.

Nisam se stigao ni okrenuti, a iza mene se ukazala plavokosa vampirica, odjevena poput obične djevojke. Imala je oči boje masline i kosu boje kukuruza. Smijeh bi joj sigurno izgledao nevino da nije bilo tragova krvi oko usta. Upravo je jela... Izgubio sam se da je htjela, mogao sam postati njen naredni obrok...

-Budi bez brige, upravo sam jela - rekla je kroz smije�ak - zna�, nije ti te�ko čitati misli ovako dok si ni čovjek ni vampir.
-Mooooliiiim?
-Da, budalo - reče vampirica i dade znak nekome ko je već stajao iza mene.

Taj neko je prebacio vreću preko mene i jakim rukama me kao djete�ce uzeo u naramak... Nemam pojma koliko su me nosili jer sam počeo gubiti svijest pri pomisli da postajem...jedan od njih... Ili da ka�em sad, jedan od nas... Pomislio sam kako me Jasmina zabrinuto čeka kod kuće... Kako dolazim do nje, a ona mi se baca u zagrljaj, sretna �to me vidi, nesvjesna moje preobrazbe... Grli me, a ja joj grizem vrat i pretvaram je u vampiricu... Kriknuo sam od bola i onesvijestio se.

Probudio sam se u polumračnoj sobi. Plavokosa vampirica je stajala za kuhinjskim �ankom i jela neko sirovo meso... Čak sam i u polumraku mogao vidjeti etiketu na mesu, pisalo je: 'Mesnica Ajdinović'. Meso je izgledalo ukusno dok se vampirica brinula da ni kap krvi iz njega ne dođe do kraja �anka i halapljivo je oblizivala prste ne mareći za to �to sam ja budan... A ja sam postajao sve gladniji... Tad sam shvatio da postajem jedan od njih.

-Vidi, Eldina, probudio nam se buraz - začuo sam hrapavi �enski glas prekinut cigaretom. 'Zar da mi �ene presude?!', pomislio sam.
-Aaa...mljac...nisam ni vidjela...mljac... - odgovorila je plavokosa vampirica - dobro veče, junače. Spavao si 24 sata. Svaka čast!
-Haaaaaaaa? �ta će reći...?
-Jasmina? - upita ona druga i okrenu se Eldini kao da me nema: 'Joj, jest sladak... Kako mu je lako čitati misli!' Ta druga je bila smeđokosa, plavih očiju i nosila je trenerku na sebi.
-Ne sekiraj se za Jasminu - pomalo sa�aljivo će Eldina - njoj je dobro... Njoj je JAKO dobro.

Nije mi se sviđao zvuk tih riječi... No, mogao sam znati �ta se de�ava...

-Zna� li ti �ta ti se desilo prije par noći? - pitala me Eldina.
-Znam. Napala me vampirica u kući. Ne znam kako je u�la bez mog poziva... Vampiri to ne mogu... Ba� kao ni grčki vrykolaci... Jasmina mi je rekla da me vampirica vjerovatno hipnotisala pred kućom i natjerala me da je pozovem i uvedem. Pitao sam se za�to me onda nije odmah dokrajčila, ali Jasmina me uvjerila da je to bio dio plana...
-...Vampirske Mre�e, da, da - nehajno će Eldina, a njena prijateljica dodade: 'Eh, sirotan...'
-�ta pričate vas dvije? - upitao sam nervozno.
-Vampirska Mre�a zbilja postoji - reče Eldina - a Ana će ti reći ne�to vi�e o tome.
-Dakle, dragi moj Aladine Bez Lampe, imao si sreću �to si naletio na nas dvije. Vidi�, tačno je da postoji Vampirska Mre�a. Tačno je i da si ti meta te Mre�e. Uvezan si sa mnogo ljudi, ima� puno poznanstava i veza �to Vampirska Mre�a �eli iskoristiti. Samo...

Tu su se njih dvije pogledale i za trenutak sam - tako mi svega! - izgledale ljudskije i suosjećajnije nego ijedno ljudsko biće koje sam upoznao.

-...samo, tu Mre�u vodi jedna �ena. 'Opet �ena! Ima li iko sa mudima u toj organizaciji?', pomislio sam, ali sam se upla�io da će mi ove dvije pročitati misli i pregristi grkljan pa sam otjerao tu misao iz glave.

Eldina je nastavila:

-Vampirolozi su pisali o njoj kao o Mini u nekim davnim zapisima, Austrijanci je znaju kao Wilhelminu von Trier, a ti je zna� kao...
-Jasminu - dovr�i Ana no tu misao sam ja njoj pročitao prije nego �to ju je izgovorila.

-To je nemoguće - zavapio sam - pa stavljala mi je obloge od bijelog luka, a vi...
-...ne volimo luk, to je tačno - reče Ana - ali pogledaj malo svoj vrat.

Pru�ila mi je ogledalo. Jo� uvijek sam imao odraz...i dvije rupice na vratu.

-Stavljala ti je gazu koja je upijala tvoju krv... Namirisala ju je sa parfemom na bazi bijelog luka, kako bi skinula sumnju sa sebe.

Muk. Sav moj �ivot je bio u komadićima...

-Mo�da jo� nije kasno za tebe - reče Eldina - mo�da te na�a �amanica Lexi uspije spasiti. Lexi!

U sobu je u�la vitka plavokosa djevojka, vanzemaljski krupnih očiju nje�no-plave boje koje kao da su se prelijevale u njenim beonjačama. Ana i Eldina su je gledale sa strahopo�tovanjem dok je elegantno koračala do mene. Nisam se mrdao iz le�ećeg polo�aja. Na pi�tolj sam zaboravio. Vjerovatno mi je ostao u travi u Stovrelima.

Sjela je kraj mene i poljubila me u vrat, na mjesto ugriza. Poku�ala je opet. Nisam osjećao dodir njenih usana.

Okrenula se prema Eldini i Ani i rekla ono �to smo svi znali..."


(Kraj u idućem nastavku...)

(Iz dnevnika profesora Van Helsinga, onako kako je zabilje�eno, bez intervencija.)

"Zima je zagrizla proljeće... Heh, smije�no je kad vampir nekog optu�uje nekog za ugriz... Odu�ila se zima. Snijeg je krajem marta i dalje bio na ulicama mog rodnog grada. Cazin bi Vam se svidio, profesore... Skromno toplo mjesto. Znate... Ja sam...da tako ka�em...bio Va� kolega. Kakva je tek to ironija! Radio sam za Odjel za resocijalizaciju zara�enih pri Agenciji za borbu protiv vampirizma. Moj zadatak je bio da pomognem onima koje vampiri ugrizu, a metamorfoza jo� nije zavr�ena... Heh. Opet ironija...

Vraćao sam se kući iz klinike koju dr�imo na tajnom mjestu... Znate, Cazin jest fin gradić, ali nisam siguran da bi tamo�nji ljudi mirno podnijeli saznanje da se u jednoj kući odvija liječenje potencijalnih vampira... Radio sam cijeli dan na slučaju jedne djevojke koju je napao psiho-vampir, gotovo ju je u cijelosti pretvorio u depresivnu lju�turu i ne-mrtvaca... Bio sam umoran i gladan... Eh, otkad nisam bio gladan... Nedostaje mi glad...  Navratio sam u pekaru po kruh ili neko slično pecivo.

Pred pekarom sam ugledao Nju... Nosila je crni zimski kaput koji je imao čast da je �titi od hladnoće. Ugljenom bojena kosa je sakrivala bljedilo lica... Njene ruke su odlučnim i odsječnim pokretima skidale snijeg zadnjeg stakla... Kad se pomaknula od zadnjeg stakla, vidio sam bljedilo njenog lica i crnilo njenih očiju. Imao sam dojam kao da sam je već vidio... U�la je u pekaru ispred mene gledajući me kao čudaka... Logično. Zurio sam u nju... Razmi�ljao sam poslije o tome da li sam idiot �to joj nisam pomogao oko skidanja snijega... Kad je iza�la iz pekare, pozdravio sam je, a ona je odgovorila sa pogledom koji je govorio da me već poznaje.

Sjela je u automobil i ostavila me da stojim pred pekarom... Bar pet minuta sam stajao ne znajući da li dolazim ili odlazim...

Po dolasku kući na�ao sam poruku na telefonskoj sekretarici: �Dođi u 9 naveče kod kino-sale. Jusuf� Jusuf je direktor Agencije. Dosta konzervativan čovjek... Mrzi mobitele. Pomalo paranoičan... Oti�ao sam da se nađem sa njim... Krupan čovjek, za dvije glave vi�i od mene.

-Aladine, zna� da imamo manjak ljudi, a ti već ima� dosta iskustva u borbi protiv vampira. Vampir sa kojim imamo posla je vrlo opasan i zato sam odlučio da ti ide� na teren, da ga lovi�.
-Hm... Ti zna� da nisam dosad radio takvu vrstu posla.
-Za sve postoji prvi put, a ionako neće� raditi sam. Partnerica ti malo kasni.
-Ma daj... Hajde �to moram čuvati svoj vrat od vampira, ali �to moram jo� biti dadilja nekoj �enskici...

-Izvinite �to kasnim.
Okrenuo sam se da vidim kome pripada taj �enski glas iako sam unaprijed znao � ne znam kako � da je to moja poznanica ispred pekare. I bio sam upravu. Nosila je isti kaput i isto crnilo u očima.

-Ja sam Jasmina � rekla je pru�ajući mi ruku.
-Ja nisam � odgovorio sam u poku�aju duhovitosti � drago mi je.
-Ostaviću vas da se bolje upoznate � rekao je Jusuf i oti�ao � Jasmina će ti objasniti kakav je vampir u pitanju.

I tako, profesore, odem sa Jasminom u �Ferrari� da pričamo o vampiru... Neka vrsta sukubusa... Kri�anac sukubusa i psiho-vampira, zapravo... Objasnila mi je da je vampir ostavio niz �rtava u Bihaću, Bosanskoj Krupi i Cazinu, da napada uglavnom intelektualce-samce i da postaje sve moćniji i moćniji �to vi�e jakih ega ispije... Pričali smo o tome �ta volimo, �ta ne volimo... Nismo samo pričali o poslu. Pričali smo o omiljenim filmovima, o knjigama, o njenoj ljubavi za slatkim i slanim... Obećao sam joj Schwarzwald-tortu... Djelovala je poput djevojčice - bezazleno - a opet poput �ene - odlučno i jako.

Jako mi se svidjela, profesore. Na prvu.
Oko 3 ujutro smo napustili Ferrari... Ko zna �ta su tamo mislili. Nije da me briga... Rekla je da je automobil parkirala malo dalje i da će pro�etati po finom zimskom zraku, i to sve sa nekim veselim cvrkutom. To me malo obeshrabrilo... Rekla je da ćemo se svakako čuti i sutra. To me malo smirilo.

Vratio sam se kući i legao u krevet razmi�ljajući o Jasmini. Brzo sam zaspao no već oko pet sati me probudio �um u kuhinji. Prozori su bili zatvoreni. Izvukao sam pi�tolj ispod jastuka � mi koristimo Glock sa glogovim kočićima � i od�etao do kuhinje raspaljujući sva svjetla. Tu sam vidio riđokosu djevojku u zelenom d�emperu kako pogureno sjedi na stolici leđa okrenutih meni i jeca. Bilo je nečeg uznemirujućeg u tim jecajima. Kad se okrenula, vidio sam bla�eno anđeosko lice i hipnoti�uće zelene oči... Ostatak lica joj se počeo pretvarati u čudovi�te sličnije Tolkienovim Orcama nego �enama...no nisam se mogao pomaknuti... Oči su me hipnotisale, koljena su mi počela klecati... Gubio sam tlo pod nogama... Pamtim samo pucanj i mrak...

Sljedeće čega se sjećam jest da sam le�ao na krevetu i da je Jasmina sjedila kraj mene. Upravo mi je skidala neku krvavu oblogu sa vrata... U�asno smrdljivu.
-Ovo je na bazi bijelog luka � rekla je.
-�ta...�ta se desilo? � pitao sam.
-Sukubus te napao, kako smo i očekivali.
-Ko to �vi�?
-Pa mi u Agenciji. Napada intelektualce-samce. Sreća tvoja pa sam te čuvala � odlično prikrivajući likovanje reče Jasmina � inače bi te vampirica iscijedila.

Poku�ao sam ustati da izgledam malo �mu�kije� pred Jasminom, ali sam bio preslab da se pomaknem...�

(Nastaviće se...)

-Ako sam dobro shvatio - reče profesor Van Helsing nagla�avajući svaku riječ - Vi tvrdite da ste vampir.

-Da - gorko će bljedoputi mu�karac koji je sjedio preko puta njega. Bilo bi te�ko odrediti njegovu dob. Izgledao je kao da ima 35, boja i snaga njegovog glasa je govorila 20, a zapravo je imao tridesetak godina. Poguren i zgrbljen, li�en svake elegantnosti, neuredne brade, slomljenog pogleda u očima, razbijao je sve stereotipe o vampirima. Nosio je izno�enu ko�nu jaknu, isprane hlače koje su, uočilo je o�tro profesorovo oko jo� dok je samoprogla�eni vampir ulijetao u njegovu kancelariju, bile mrvicu prevelike pa su bile prljave u predjelu u nogavica jer su nehotično igrale ulogu pokrivača za cipele.

-Za�to ste onda do�li kod mene? - zbunjeno će profesor. Pitanje je bilo savr�eno logično. Trideset godina je Joseph Van Helsing, profesor Pravne medicine na Pravnom fakultetu Univerziteta Viadra u Frankfurtu na Odri, obavljao porodični posao i nikad mu se nije desilo da mu vampir dođe na vrata sa priznanjem da je vampir. To i nije tako čudno jer je Van Helsing bio potomak čuvene loze lovaca na vampire.

-Profesore - gorko-svečano će profesorov neočekivani posjetilac - �elim da me ubijete.

Van Helsing ga je pa�ljivo posmatrao. Desnu ruku je kao i uvijek dr�ao u d�epu svog crnog sakoa gdje se nalazio pi�tolj sa minijaturnim glogovim kočevima pretvorenim u kalibar .45. "Ovo je moj Magnum Opus Dei", znao je dosađivati svom asistentu Goranu poku�ajem �ale, a kad bi uočio da njegova �ala ne izaziva smijeh kod Gorana, promrljao bi u svoju linkolnovsku bradu: "Pih. Jugosloveni." Ako je njegov gost zbilja bio vampir, bio je to najjadniji vampir kojeg je ikad vidio.

Okrenuo je leđa svom gostu i posmatrao ogledalo koje je stajalo na zidu. U njemu je vidio svoju sijedu bijelu kosu čiju je monotoniju kvarilo par crnih dlačica na zaliscima, bokserski nos uzgojen u obračunu sa austrijskim vampirom Willhelmom Goreckim u Klagenfurtu, svoju vitku liniju zbog koje bi uvijek zadovoljno cupnuo jednom u mjestu, kauč za pacijente i...ni�ta vi�e.

Profesor se munjevito okrenuo sa pi�toljem u ruci no njegov gost je i dalje pogureno sjedio na kauču. "Hm...čudno. Za�to me nije napao?", pomisli profesor i hladni znoj mu oblije leđa kad je shvatio da je vampir mogao iskoristiti svoju nadljudsku brzinu i profesorove godine i ugristi ga. "Za�to nisam pucao u njega?", bila je druga Van Helsingova misao no odlučio ju je ostaviti za kasnije.

-Oprez nikad nije suvi�an- reče Van Helsing dok je vraćao pi�tolj u d�ep ne vadeći ruku iz d�epa. -Oprostite, ali...nisam čuo Va�e ime.

-Zato �to Vam ga nisam ni rekao, profesore. Ja sam Aladin. "Pih. Jugosloven. Ni ovaj neće razumjeti moj humor", namr�ti se Van Helsing no već u sljedećoj sekundi namjesti patronizirajući osmijeh i upita:

-Aladine, za�to hoćete da Vas ubijem?

-Imate li vremena za moju priču? Malo je du�a, upozoravam Vas...

-Samo izvolite. Ako mi dosadite, uvijek Vas mogu ubiti - kroz smijeh će Van Helsing.

Aladin kao da nije čuo ovu primjedbu i započe svoju priču.

-Vidite, profesore Van Helsing, sve je počelo 26.marta ove godine...



(Nastaviće se...)