Bijela pro�eta crnom

U ti�ini sami, u tami nevidljivi,
u očima drugih nepokolebljivi- to mislimo.
Noću kad ki�a lije, nebo otvori se,
munja �ivo u mrtvo pretvara- dugu čekamo.

Mislimo, čekamo,
a nikad da noć u danu ugledamo,
nikad da u zagrljaju jecaj čujemo,
nikad da u riječi zlu kob namiri�emo.

Takvi valjda stvoreni smo,
da svoje u odrazu tuđem tra�imo,
da lijepo u svemu nalazimo,
osim u lijepom.

Ni zastati,
ni pomoći,
ni čuti,
ni vidjeti,
ni voljeti,
ni mrziti,
ni osjetiti bol najbli�eg nikad nećemo!
Za�to?
Jer sve tra�imo u ničemu, a ni�ta u svemu.

Ni ki�u okusiti,
ni prvi osmijeh poslije suze vidjeti,
ni razum krvlju učiniti,
dok sve i ni�ta ne postanu jedno
u očima koje rađaju se svakim novim jutrom.