Mersa's Blog

U ti�ini sami, u tami nevidljivi,
u očima drugih nepokolebljivi- to mislimo.
Noću kad ki�a lije, nebo otvori se,
munja �ivo u mrtvo pretvara- dugu čekamo.

Mislimo, čekamo,
a nikad da noć u danu ugledamo,
nikad da u zagrljaju jecaj čujemo,
nikad da u riječi zlu kob namiri�emo.

Takvi valjda stvoreni smo,
da svoje u odrazu tuđem tra�imo,
da lijepo u svemu nalazimo,
osim u lijepom.

Ni zastati,
ni pomoći,
ni čuti,
ni vidjeti,
ni voljeti,
ni mrziti,
ni osjetiti bol najbli�eg nikad nećemo!
Za�to?
Jer sve tra�imo u ničemu, a ni�ta u svemu.

Ni ki�u okusiti,
ni prvi osmijeh poslije suze vidjeti,
ni razum krvlju učiniti,
dok sve i ni�ta ne postanu jedno
u očima koje rađaju se svakim novim jutrom.

Ja nisam vi�e tu onakva preru�ena u nesanicu,
nisam tu da toplu riječ s hladnih usana ka�em,
niti o budućnosti lijepoj sla�em.
Vi�e ne ovisim o sudbine lancu.

Ja nisam vi�e tu onakva u sreći ili tuzi umjerena,
nisam tu da grub dodir u svilu premostim,
niti gorko slatkim zasitim.
Vi�e ne okrećem glavu u tuđu sjenu uvjerena.

Ja nisam vi�e tu onakva bajkom zaleđena,
nisam tu da sretnim zavr�etkom tu�nu priču načinim,
niti strancu ruku pru�im.
Vi�e nisam snom zaluđena.

Ja nisam vi�e tu onakva kakva sam bila,
nisam tu da la� krvlju svojom sa tijela isperem,
niti zbog istine spremna da umrem.
Vi�e nisam tu da bih dugu snila.

Sad sam s druge strane sunca,
gdje samo pitanje sa pro�log mjesta u meni tinja,
i sumnja lice u zbunjeno mijenja:
" Na mom mjestu tamo čiji i dalje stoji lik stranca?!"

Toliko ukr�tenih misli bruji kroz moju glavu dok gledam ispred sebe jednu naizgled tako običnu pojavu, koju ni ne zamijećujemo, smatramo beznačajnom i nezanimljivom a koja nosi sa sobom mo�da i previ�e zagonetki. Znam da ja neću biti prva koja će ih rije�iti, ali mo�da ću biti prva večeras koja se pita za�to se mjesec spustio tako blizu nama?

Tiho je i ni�ta se u blizini ne čuje. Jedna sam od rijetkih koji u�ivaju u ove sitne sati i u ti�ini koja samo tada mo�e biti u potpunosti ostvarena. Jedino kad ti�ina ispuni sobu ja mogu čuti glasan odjek svojih riječi. Danju se stvara prevelika buka među njima i uvijek nove se stvaraju, a kad noć učini svoje one bez moje pomoći same izlaze iz labirinta čiji kraj ni uz moj trud nisu slutile.

Ti�ina je tu, ali kroz prozor, tamo iznad brda, sa mjesta na kojem stojim, mjesec se čini kao da drijema ba� tu, nad nama. To bi djelovalo kao savr�en prizor u drugim noćima, ali ova se čini posebna. Ja ne vidim po čemu, ali ova ti�ina, nadvijena nad gradom, mora označavati ne�to. Da barem znam označava li ne�to dobro ili lo�e �to se sad zbiva ili ne�to �to tek treba da stane na pozornicu..

Sat otkucava duboku noć, a ja osjećam kao da ba� sad je vrijeme ne�to da uradim, promijenim, ali ne ide to tako lako. Pa ja čak ne mogu večeras ni najjednostavniju zagonetku mjeseca rije�iti!

A mo�da je kraj i trebao da bude ovakav-bezuspje�an kao bi pomogao da se misli usredotoče na ne�to, kako bi potom po�le mirno u san ili prohujale dalje u potrazi za rje�avanjem neke te�e zagonetke �ivota.

Jutro će odlučiti o tome..

Nemir prolazi kroz tijelo. Pogled juri na zakr�ljalu i nepoznatu stazu. Noge laganim korakom bez odobrenja kreću. Ruke ih poku�avaju zaustaviti, ali uzaludno. Njima ne upravlja ni razum ni srce, već čista, nepokvarena i jo� uvijek naivna intuicija. Neki vjeruju njenom glasu, no ja sam se uspje�no do sad umijela odbraniti. Ali sad, ne �elim se odbraniti. Uvijek treba ići nečem novom. Ako stanemo na raskrsnici nikad nećemo saznati �ta je ijedan od puteva nad kojim smo se dvoumili nosio sa sobom. Pa �ta i ako je ne�to lo�e? Uvijek vrijedi poku�ati. Mo�da je ne�to novo ovaj put dobro! Za�to uvijek gledamo na negativnu stranu..
Ona druga strana u sebi sadr�i malo razloga za ostati, ali to malo je ponekad dovoljno da poni�ti sve lo�e i izbri�e iz sjećanja.

Korak po korak, već se nalazim nad tuđim tlom. Ovo nije moj korak vi�e. Ovo nije moj pogled vi�e. Ovo nisu moje noge. Ne, ne vi�e. Koračam tuđim stopama. Neko drugi uzima moj dah. Neko drugi bri�e suzu sa lica. Neko drugi stavlja osmijeh na usne. Zbunjena sam. Neodlučna sam. Ovo nisam ja. Neko drugi upravlja sa mojom i ljubavlju i mr�njom.

Ali pu�tam to da ide kako je krenulo. Ja ne mogu vi�e ni�ta da uradim. Tijelo ne slu�a moj glas vi�e. Prilazi mi jedan stranac. Obojan je sivilom i ne vidim ga. Prilazi i upla�eno se vraća u mrak iz kojeg je i do�ao. Dolazi i drugi. On se vi�e pribli�ava, ali i on sa zbunjenim izbrazom lica odlazi. I svaki slijedeći tako. Zadnji koji je pri�ao, dotaknuo je moj dah sa svojim i pogledav�i duboko u moj pogled vrisnuo i pobjegao.

Korak postaje sve br�i sna�niji. Noge �ure negdje u bezdan. Trčim. Vidim prepreku. Poku�avam je preskočiti, ali noge razum ne slu�aju. Idu pravo na nju i ja padam. Ustajem. I ponovo idem. Ponovo trčim. I ponovo ista priča. Vidim prepreku, ali ne mogu uvjeriti noge da stanu. I opet padam. Ovaj put pad ostavlja sve veće o�iljke. Modrice su sad vidljive po cijelom tijelu. Mrak me opkolio i ne vidim ni�ta. Ki�a lije po meni, tako jako kao da �eli da me ugu�i svojim sve većim kapljicama. Ali ja i dalje trčim.

Ne znam koliko dugo je pro�lo, činilo se kao vječnost do prvog traka sunca. Noge su stale. Od umora sam sjela na prvi oveći kamen koji vidjeh. Odjednom umor nestade sa lica. Osmijeh se vrati. Duga se pojavi preko neba. Ljep�a nego ijedna prije �to moje oči vidje�e. Jedan trenutak neopisive ljepote zamijenio je dane neprekidnog i mučnog razmi�ljanja. Ponekad moramo trčati iz nečeg dobrog kroz ono lo�e kako bi do�li do nečeg boljeg.

Sve se mo�e popraviti. I rane na tijelu i u du�i. I umorne noge i umorno srce. Samo nikad ne treba prestati vjerovati da poslije ki�e dolazi duga.

Stoje u uglu, posmatraju druge sa podsmijehom na licu. Oni prolaze kraj njih, gledaju u njihovu masku i podsmijehuju se njima. Svi oni, svi mi nosimo masku. Ponekad je bezlična, nismo je svjesni, a ponekad je sa razlogom nosimo, da bi prikrili od drugih ono �to zaista jesmo. Mo�da to radimo iz straha od osude, mo�da jer ni sami ne �elimo priznati ko smo i �ta smo. Nije ni va�no, maska je tu i postaje dio nas, �eljeli mi to ili ne.

Za�to se uporno trudimo biti ono �to nismo ? Za�to �elimo biti savr�eni, kad čovjek nije stvoren da bi bio savr�en? On uči na svojim nesavr�enostima i te�i savr�enosti, ali nikad je ne uspijeva napraviti dijelom sebe. Trenutak u kojem bi čovjek postao savr�en, svjestan svojih mana i vrlina, bio bi trenutak njegova prestanka zvanjem čovjeka.

Svako jutro stavljamo taj nepo�eljni dio sebe na lice i glumimo ili sreću ili tugu, �ta nam je potrebno tad. Svaki polazak na spavanje se sastoji u skidanju �minke koji smo cijeli dan nosili i od koje smo i previ�e umorni. Oni koji su glumili sreću, zaspu sa suzom na licu, a oni koji su glumili tugu sa podsmijehom ljudima koji su u to povjerovali. Razumijem ove koje glume sreću, jer istina jest da ljudi ne vole biti u blizini ljudi koji se samo �ale, makar to i bilo iskreno. Oni glume kako bi zadr�ali ljude koje vole i koji ih vole blizu sebe. Ali oni koji glume tugu, usprkos tome �to imaju sreću nadohvat ruke, samo se igraju sa sudbinom i oni su najgora vrsta ljudi koja se mo�e vidjeti. Oni ne shvataju pravu tugu i ne znaju da oni koji se suosjećaju sa njima isto nikad nisu to do�ivjeli. Oni koji jesu, polako će se udaljiti od istih uvrijeđeni u tome.

A da li ljudi poka�u zaista svoje pravo lice?

Tačno dok sat otkucava ponoć i kad najgore ili najbolje izlazi iz srca, svako poka�e svoje lice. U samoći, u četiri zida dozvoljavamo sebi da budemo ono �to jesmo. Ti�ina nam to dopu�ta. Ona nas tjera na to.

A mo�da i izvan toga, iskren zagrljaj i iskrena riječ probudi prave nas. Mo�da ba� tad poka�emo koliko zaista ranjivi jesmo, makar nas ostali smatrali za najsna�nijim osobama koje postoje. Nije istina �to drugi misle, istina je �to glas u nama kroz plač jeca.

Glasna ti�ina odjekuje. Ali gdje? Na ulici.. ili u kutu sobe.. Ili mo�da ipak u meni? Poku�ava svojim neznatnim, ali va�nim otkucajima reći zatomljene misli. A zbunjenost vlada mislima �to sad gore na usnama. Hodam po tankoj niti između biv�ih misli i ovih �to sad trepere u glasu. Kako natjerati na vidjelo i jednu i drugu? A sama nijedna ne umije da čvrsto stoje.


Ne mogu prosuditi koja je bitnija i to mi stvara jo� veću zbunjenost u glavi. �ta �ele reći one koje su pro�le, koje su jednom počele i zavr�ile? One su svoj dah u mom stihu davno istro�ile.. i ne trebaju biti tu.. tjeram ih od sebe, ali one �ele ostati, čini se kao da �ele da ka�u samo jo� ne�to.

Pu�tam ih.. Lavina riječi silazi sa strme litice usana. Od �amora prevelikog broja, ne razabirem nijednu. U redu, čekat ću. Jo� minut il dva. A one kao da to moje čekanje do�ivljavaju kao ne�to jo� gore i opasnije. �amor se pretvara u svađu između hiljade misli. Idu prema meni, a ja i dalje čekam na onu pravu. Ali lavina se povećava.

Okrećem glavu i odlazim. Koja ironija: čekam, a njima smeta moje čekanje.

Ali tad u tom trenutku začu se jedna jasna i očajnim glasom izgovorena rečenica: Vrijeme ne čeka, a ti kasni� !

Tek tad shvatih pravu su�tinu svega �to se desilo.
Misli koje sad prolaze kroz glavu su bile suočene sa mojom zbunjeno�ću, i nisu znale kuda da krenu i kako, pa su pitale one �to su prije tu stanovale da im poka�u put.
One su pristale pomoći, znajući za svaku moju brigu i osmijeh. Kada su pri�le, nisam im dala da pomognu. Čekanjem sam ih samo razljutila, jer su one htjele da mi uka�u da previ�e vremena mislim o �ivotu, a ne �ivim ga.

No, sad sam čula.. glasno..i jasno..

Pukotina na zidu izgleda drugima nadasve neprirodna, a meni sasvim bliska. Podsjeća na ne�to čemu ni sama ne znam ime, ali njeni obrisi na zidu koji je pomno i sa strpljenjem građen, te�eći tome da nema nijedne nesavr�enosti, bude jezu i nemir. Htjeli su da bude savr�ena. Tjerali su je da bude savr�ena svakim novim slojem bojem koji je dodan preko njene rane, ali ona, ona to nije mogla. Upijala je sve te gorke okuse u nadi da novog neće biti, da će je pustiti da bude kakva jest. Prirodna, neza�tićena.

Svakim novim poku�ajem da se otkloni ta mrlja sa zida, ta nesavr�enost ona je postajala sve dublja i jača. Prkosila je svemu. Nije dala da joj i�ta spriječi u putu ka ostvarenju svog cilja. Svakim novim poku�ajem, bio je okus u ustima te�i za podnijeti, a nit koja je vezala nju za njen početak sve tanja. Granice su postajale te�e za preći, a dodir savr�enog je bio nepodno�ljiv.

Iz dana u dan, nesavr�eni su htjeli da bar nju učine savr�enom. Svoje mane su htjeli da pretvore u njene vrline. Trovali su je la�ima kako tako će izgledati drugima ljep�a i bolja ako postane ono �to od nje �ele, a ona u inat njima nije to dopu�tala.
Savr�eno za nju nije bila riječ i nije predstavljala ni�ta. Htjela je samo slobodu u kojoj će biti �to po�eli, u kojoj će pisati svoje vlastite riječi i u kojoj će �ivjeti svoju bajku.

Htjela je, nisu joj dali.

Te noći, u tami nakon jo� jednog poku�aja i jo� jednog gorkog okusa u ustima, nije se vidjelo ni�ta. Bilo je sve isto, kao i bezbroj puta ranije. Čuo se samo vrisak...

Na svjetlu jutarnjeg sunca, na zidu nije bilo nijedne mrlje, nijedne pukotine koja je kvarila izgled savr�enog oko nesavr�enih. Nestala je.

No jo� je tu, ne na zidu, ne pred njihovim pogledom i pogledom drugih, već tu negdje unutra samih njih, da ih uvijek podsjeća da savr�eno ne postoji.

Doubtful, like too many times before, I walk around this hollow city. Streets are crowded, not with people which would be expected but with injustice and sorrow. Sky is so close to our minds that it puts all of its worries in our thoughts. Sun doesn't come often with its rays full of hope, only with thin, maybe even pointless so called rays. Sidewalk becomes to short for the normal people with normal goals. It's reserved to people with selfish goals. The normal ones are pushed to walk on the narrow highways where every minute could be dreadful. Dust covers the eyesight of the true values. The only view from the place where we used to stand so proud is the view of a homeless begging for a piece of decent meal, the old lady who is asking for help in her cold room but her voice will not be heard. It is to fragile and weak. Little further stands that person we once knew as fighter for justice, who is now wondering what was it all for? His skin is burning in the influence of the heat caused by a hard breath of those who rule now. Those who are the complete opposite of himself. His voice is straining. Eyes are getting painfully red and hands are shaking. How did our air became unbreathable?

Besides him, people pass by, not caring, not even thinking at night before falling asleep what is he thinking. For them, this isn't relevant nor dreadful. But he knows, he understands them. They never wanted to fight. They never wanted to make a difference. They accepted what they were given, no matter if it was too much or too little. They were always in the constant condition of fear, never wanting to say the words that could have made a difference then. Now they wouldn't matter, but then they would.

The air they're breathing now would have been so clear and fresh, like after the rain in springtime. Streets would be crowded only with people hurrying to accomplish their goals. Sky would have looked untouchable like it was long time ago. One word said across thousand of voices would change it all. But there weren't any..

Fog is accumulating in front of his eyes. Breath is becoming more and more harder to bare. The ground isn't under his feet. He doesn't feel it anymore. He crashes down, on that same dirt he wanted to never touch. It's over. No more fighting..

Around him people still walk, not really even noticing him lying lifeless over there. Some even trip over him, but walk further acting it didn't even happen.

He isn't surprised. He should be cursing at them for destroying everything he worked for but he doesn't. With the last breath he forgives them, after all they never had that strength that he once used to. They were all the same, he was different. And even though it's his last breath, it's worth more than a thousands of their firsts ...

Neprekidan tok �ivota predstavljen je u vidu uzimanja i davanja. Ako umijemo dati ne�to lijepo i neiskvareno iz na�e ti�ine, isto će nam se i vratiti. Tako bi bar trebalo biti, po svim nepisanim zakonima. Ali �ta kad se ti zakoni prema nekom ne po�tuju? Ko je sudac u tom sporu? Ni ja nisam znala, no shvatila sam.

Sve �to je imalo prizvuk savr�enog sru�i se. Od tvrđave koju smo gradili ostaje samo pje�čani sat koji otkucava pred na�im nemoćnim rukama. Vremenom, svaka svijetla boja hrđa i prelazi u mrak koji okru�uje ti�inu. Ljepota riječi se gubi. Ničeg vi�e nema.

Prekr�en je taj sveti zakon prema nama. Rađa se misao da se u inat prekr�i drugi zakon, samo �to na kraju on nije svojevoljan, nego upravljan gorčinom i ponosom. To je zakon o po�tovanju osjećaja i ophođenju prema ljudima na način kojim �elimo da se i na nas odnosi.

Lijepa riječ se izjednačava sa grubom i vi�e ne predstavlja ni�ta.
Tu�na pjesma gubi vrijednost i vi�e ni otkucaj srca ne ubrzava.
Ostaje samo toplo tijelo sa hladnim mislima i krvlju koja kola venama samo zato �to se nema prevlast nad njom.
Ostaje samo prazno crno-bijelo jutro.