0
Sport je životna disciplina koja omogućuje insanima da se osim u duhovnom smislu nadograđuju i u fizičkom smislu. Muskarci, žene i djeca koji se bave bilo kojim sportom su disciplinirani, smireni i društveni te ne pokušavaju da se nametnu drugima kao pametniji, jači, hrabriji. Oni žive u svijetu u kome su važni sebi i svom okruženju i njeguju svoj fizički izgled koji im je Božiji dar. Insan koji se bavi duhovnim uzdizanjem bez istovremenog fizičkog uzdizanja je "krnjav"-nepoptun. I obrnuto, insan koji se uzdiže fizički, a istovremeno ne uzdiže duhovno je unaprijed osuđen na propast. Covjek kao Božije stvorenje ima obavezu da bude jak i duhovno i fizički. Čak i u boričlačkim sportovima kao što je karate, boks i slični borilački sportovi, nije tendencija sportiste da ponizi protivnika već samo da dokaže da je fizički sposobniji od protivnika, bolji sportista i borac.Zbog svega toga bilo bi vrlo poželjno da ljudi, žene i djeca, koji rade, bave se politikom, idu u školu...da se duhovno izgrađuju, da ne vrijeđaju sve sa kim se susretnu, da ne pokušavaju nekome staviti do znanja da su školovaniji, da su pametniji, da su "jači"...jer time samo pokazuju koliko su slabi, koliko su siromašni duhom i duhovnom snagom. Kada sretnemo nekoga prvi puta, ne možemo ga dočekivati poniženjima i raznim uvredama, jer ma kako on izgledao, ljudsko je biće i možda bolji od nas samih i duhovno i fizički. Treba sportista biti u duši a ne u šakama, nogama i glavi. Vjerujem da su pravi sportisti samo oni koji se bave sportom i istovremeno vjeruju u Boga i Njemu se zahvaljuju na fizičkom dijelu svoga bića, koje bez duhovnog dijela ne predstavlja ništa.
